Liječnik i doktor znanosti Pero Zanchi, porijeklom Splićanin koji iza sebe ima gotovo četiri desetljeća medicinskog iskustva u Hrvatskoj, Švicarskoj, Sloveniji i Austriji, kritički je analizirao postupanje prema Kristianu Josipu Perišu u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan.

Upozorio je na potencijalno smrtonosne rizike kombiniranja sedativa s fizičkim pritiskom na prsni koš i prekrivanjem dišnih putova, dovodeći u pitanje i odgovornost liječničkog nadzora te uprave bolnice, piše Slobodna Dalmacija.

Njegov Facebook status možete pročitati u nastavku.

- Kao doktor znanosti i liječnik s gotovo 40 godina staža - od mobilnih kirurških ekipa u Domovinskom ratu i rada u hrvatskom zdravstvu (1988. – 2002.), preko znanstvenog projekta u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu (1993./1994.), pa sve do 11 godina u slovenskom i punih 13 godina u austrijskom zdravstvenom sustavu - ali prije svega kao otac, osjećam duboku tugu, bijes i strah nakon tragedije u Jankomiru. posebna zona za čokoladne proizvode, u kojoj će temperatura biti održavana na 18 stepeni.

Svi mi imamo djecu, unuke, nećake - mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište.

A što sada?

- A što sada? Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje. Jankomir je referentna ustanova za akutnu psihijatriju, a pojedinosti koje su izašle u javnost pokazuju zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola:

- Neadekvatna prostorija bez osnovne opreme: Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom predprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme.

- Fizičko nasilje umjesto medicinskog obuzdavanja: Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova.

- Smrtonosna farmakološka i mehanička kombinacija: Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest.

- Potpuni izostanak liječničkog nadzora: Tijekom primjene mjera prisile liječnica nije stajala uz glavu pacijenta niti kontrolirala vitalne funkcije i prohodnost dišnog puta, već se nalazila na distanci, a potom u ključnim trenucima pritiska na tijelo i glavu u potpunosti napustila prostoriju.

- Izostanak venskog puta od samog početka i kaotična reanimacija: Kod svakog fiksiranog i snažno sediranog pacijenta osnovno je kliničko pravilo uspostaviti siguran venski put odmah pri ulasku i početku postupka, kako za kontroliranu terapiju, tako i za hitnu intervenciju u slučaju komplikacija. Ovdje venski put uopće nije bio osiguran. Kada je pacijent prestao davati znakove života, započeta je vanjska masaža srca u potpuno neprihvatljivim uvjetima – na pacijentu čiji su ekstremiteti i dalje bili čvrsto vezani remenjem, na mekom bolničkom madracu bez tvrde podloge, bez prisutnog liječnika, bez defibrilatora u sobi i bez otvorenog venskog puta za hitnu primjenu lijekova.

- Uloga uprave i ravnateljice: Jednako je porazna reakcija vrha bolnice. Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti.

"Ovako se to radi u uređenoj Europi"

Nakon 24 godine rada u Sloveniji i Austriji, uz iskustvo iz Švicarske, mogu izravno reći Ministarstvu zdravstva, Vladi i stručnim komorama kako se to radi u uređenoj Europi:

1. Namjenski opremljene jedinice za akutna stanja: Fiksacija se provodi isključivo u jednokrevetnim, sigurno dizajniranim prostorijama s ugrađenim kisikom, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i opremom za reanimaciju dostupnom unutar nekoliko sekundi.

2. Strogo educirani deeskalacijski timovi i liječnički nadzor: Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta.

 
3. Redoviti psihološki filtri i vanjska supervizija: Osoblje ima obveznu, redovitu vanjsku superviziju kako bi se spriječilo izgaranje (burnout) i dehumanizacija pacijenata, uz periodičke psihometrijske provjere spremnosti za rad na odjelima visoke prisile.
 

Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke. Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi.

(DEPO PORTAL/ad)