Kantonalni sud u Tuzli je donio i javno objavio prvostepenu presudu protiv Nedima Hasanbegovića, optuženog za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa, u vezi s ugrožavanjem javnog prometa, kojom je proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora. Porodica nastradalog Amara Sejdinovića djelomično je zadovoljna presudom. Majka Tenzila, kroz suze, govorila je na suđenju u Tuzli – piše Crna-Hronika.

Ovo je njen emotivni govor na Kantonalnom sudu.

Poštovani Sude, poštovano Sudsko vijeće,

Ja sam majka nastradalog Amara Sejdinovića. Pokušat ću u kratkim crtama da vam predstavim kakav je bio moj Amar.

Amara sam rodila u 39. godini života, sa 2 kilograma i 700 grama. Bio je zdravo dijete. U njegovom medicinskom kartonu nisu bile zabilježene nikakve dijagnoze, izuzev evidentiranih nekoliko prehlada i redovnih vakcinacija.

Prije nekoliko mjeseci od nemilog događaja boljeli su ga desni, počeli su mu izbijati zubi umnjaci i to ga je mnogo boljelo. Nisu mu uspjeli izrasti jer je njegov život zaustavljen na silu. Govorim vam to iz razloga da biste shvatili da je moj Amar još uvijek bio samo dijete, moj zlatni dječak.

Bio je dobro, poslušno i umiljato dijete. Uživao je našu posebnu pažnju. Uživali smo u svakom provedenom trenutku s njim. Toliko nečujan, tih i skroman dječak koji nam nikada nije priredio nijedan problem.

Volio je programiranje i u tome je bio besprijekoran. Hobi mu je bila vožnja motocikla, u kojoj je često uživao s ocem, od malih nogu.

Govorio je tečno engleski i njemački jezik.

Bio je student treće godine fakulteta, smjer informatika i računovodstvo – softversko programiranje.

Radio je za američku firmu IMS – obrada medicinske dokumentacije, te je sa 22 godine imao skoro dvije godine staža.

Prošle godine bio je kandidat na izborima za Općinsko vijeće Banovići.

Amar je bio oličenje mladosti, ambicije i nesebične predanosti. Uvijek je bio nasmijan, nenametljiv i tih. Nije mnogo pričao, ali kada progovori svaka riječ je bila na mjestu. Volio je pomagati drugima. Nikada nije dolazio kući kasno, izuzev dva-tri puta kada su slavili neke bitne događaje. Njegov osmijeh, vedar duh i dobrota kojom je zračio bili su svjetionik svima oko njega. Imao je svoje snove, namjera mu je bila da završi studije, da samostalno vodi posao, da osnuje porodicu, osjeti očinstvo i mnogo, mnogo toga.

Dan prije nemilog događaja, 12.07.2025. godine, cijeli je dan proveo s ocem uživajući i vozeći se na motoru do kasno navečer, kada je uzeo očev automobil i rekao mu da će malo duže ostati u Tuzli zbog proslave. Otišao je s drugovima da proslavi prijem u Policijsku akademiju “Modrac” Hamze. Otac ga je ispratio ne znajući da posljednji put vidi svoje dijete.

Amar nije imao nijednog poroka u životu. Nije pio alkohol, nije pušio niti uzimao bilo šta nedozvoljeno. Čak ni kafu nikada nije popio. Te kobne večeri bio je samo premoren jer smo nekoliko dana ranije imali porodičnu svadbu gdje mu je bio i brat Dino, koji živi u Njemačkoj, a nakon toga je uzeo godišnji odmor i sa motorom se odvezao na more gdje je proveo 11 dana. Vratio se u četvrtak navečer, a u petak je otišao na posao. Tada smo se zadnji put vidjeli i oprostili jer sam ja otišla za Švicarsku.

Kada su krenuli kući, moj Amar je dao drugu da upravlja automobilom, a on je sjeo na zadnje sjedište iza suvozača i naslonio se na druga te utonuo u san.

I tada je zrelo razmišljao – umoran sam i neću da ugrozim ni svoj ni tuđi život.

Kratko su zastali na benzinskoj pumpi u blizini autobuske stanice. Moj sin Amar nije izlazio iz auta, o čemu postoje vjerodostojni dokazi (snimci sa sigurnosnih kamera).

Od tog kobnog dana 13.07.2025. godine nema našeg Amara. Sa njim smo i mi umrli, a i njegov brat. Za nas je život stao. Živi smo, a mrtvi.

Dok se čitao nalaz obdukcije, pitam vas da li ste zapazili da su na mom djetetu nastale takve povrede da ništa nije ostalo čitavo – glava, mozak, oči, vilica, pluća, slezena, ruke, noge, otvoreni lomovi, ogrebotine, podlivi. Vi svi dobro znate kako se radi obdukcija – prvo se otklopi lobanja pa se secira mozak, isijeku se grudi i vade svi organi i sve ostalo. Dovukli su ga u mrtvačnicu u dijelovima, u vreći punoj krvi. Nisu nam dozvolili ni da vidimo svoje mrtvo dijete zbog stanja u kome se nalazilo.

Nije za gledanje! Pitam vas ko će nama nadoknaditi duševnu bol za stalno vraćanje rekonstrukcije događaja?

Od tog kobnog dana moj zlatni Amar više nije dijete puno života – odjednom moje dijete postaje “leš”. Ko može preživjeti da vam dijete nazivaju lešom?

Pitam vas ko Nedimu Hasanbegoviću daje za pravo da ubije moje dijete? Kakav je to zakonski propis koji ga ne osuđuje na doživotnu kaznu izdržavanja jer je uzeo nečiji život? Ko mu daje zapravo da on nakon nekoliko godina odslužene kazne ima pravo da živi kao da se ništa nije desilo, a moje dijete da bude prekriveno crnom zemljom?

Optuženi nije prvi put prekršio zakon, ovo mu nije prvi put da nekome naudi, a nažalost neće biti ni posljednji. Sve ima zabilježeno u njegovom policijskom dosjeu. I gdje je tu sistem? Zakazao po običaju!

Za saobraćajnu nezgodu, za statistiku novi brojevi, za porodicu tragedija i život koji više nikada neće imati smisla. Imena se mijenjaju, matrica ista – vozač, neprilagođena brzina, alkohol u krvi, droge i nedostatak razuma.

Poštovano Sudsko vijeće, molim vas da uzmete u obzir ne samo težinu djela optuženog i smrtne posljedice koje su nastupile, vožnjom u stanju teške alkoholisanosti i pod dejstvom opijata, te tri do četiri puta vožnje većom brzinom od dozvoljene, već i njegovu potpunu ravnodušnost, nedostatak kajanja, nepružanje pomoći nastradalim, izostanak empatije. Naprotiv, smijali su se na licu mjesta dok je ekipa SHMP-i Tuzla reanimirala moje dijete i izvlačila iz potpuno uništenog auta nastradale uz pomoć vatrogasaca.

U ime roditelja ubijene djece i u ime svih nas koji danas ili sutra možemo biti žrtve divljačke vožnje, tražim od suda da optuženom izrekne najstrožiju, maksimalnu kaznu koja je predviđena zakonom za ubistvo sa predumišljajem, kako bi se osiguralo da pravda bude zadovoljena i kako bi se poslala jasna poruka svima u državi da će zbog vožnje u alkoholisanom stanju ili znatno preko dozvoljene brzine, u slučaju da prouzrokuju teške posljedice ili da ubiju svojim vozilom, biti kažnjeni najvišom zatvorskom kaznom i kaznom oduzimanja vozačke dozvole zauvijek.

Moj zlatni Amar je ostavio neizbrisivu prazninu u srcima svih koji su ga voljeli.

Na posljednjem ispraćaju našem Amaru prisustvovalo je nekoliko hiljada ljudi i to sve govori kakav je bio naš Amar i mi svi kao porodica.

Svakom roditelju bih poželjela dijete kao što je bio naš Amar.

Hvala.

(DEPO PORTAL/ad)