Izvor: Fokus
Piše: Mirna DUHAČEK

 

 

Dvije žene iz BiH u izjavama za Fokus svjedoče o godinama fizičke i psihičke torture koja se nastavila i nakon prekida odnosa. Fokusov upitnik izazvao je veliku pažnju naših čitateljica, a rezultati su pokazali da većina prijava nasilja nije dobila sudski epilog. Prikupili smo podatke o slučajevima femicida i rodno zasnovanog nasilja u proteklim godinama. Da li su žrtve nasilja nakon izmjena zakona u FBiH uopće ohrabrene?

 

- Sjedili smo i gledali televiziju. Ja sam htjela jedan kanal, on drugi. Uzela sam daljinski, prebacila kanal i dobila šaku u oko. Oko mi se automatski zatvorilo.

 

Tako Amila (ime je promijenjeno, a tačni podaci su poznati redakciji) iz Sarajeva za Fokus opisuje početak dugogodišnjeg nasilja koje je, kaže, došlo iznenada, dok je bila trudna s prvim djetetom. Nije to bila svađa ni “incident”, nego prva lekcija u odnosu u kojem se kontrola uspostavlja udarcem, a održava strahom, prijetnjama i omalovažavanjem.

 

Petnaest godina braka i tri godine nakon razvoda, nasilje se nije završilo. Nastavilo se u drugom obliku, uz svesrdnu pomoć institucija i oduzimanjem starateljstva nad dvojicom sinova.

 

Amilina priča, nažalost, nije izuzetak. Ona je, čini se, obrazac u nasilnom odnosu.

 

Stotinu kilometara dalje, u Tuzlanskom kantonu, i u drugačijim okolnostima našla se Naida (ime je promijenjeno zbog zaštite identiteta). U brak je ušla mlada, s 24 godine, iz grada se preselila na selo. Dobili su dijete. Vjerovala je da ljubav i zajednički život znače sigurnost. Vrlo brzo se uvjerila da to nije uvijek tako.

 

- Muž nije imao stalni radni odnos. Puno je pio. Ljeti bi radio, a zimi nije. Bila sam više gladna, nego sita. Zimi bi me tukao i tjerao kod oca, a onda dolazio i vraćao me nazad uz prijetnje da će mi oduzeti dijete. Godinama sam živjela u izolaciji. Bez ljudi, bez pomoći, perući veš vani, radeći za nadnice, čak i trudna. Brala sam žito, prtila vreće, naučila raditi s konjem. Kad bih mu se požalila da sam gladna, istukao bi me - počinje Naida svoju mučnu priču.

 

Živjeli su u staroj kući njegove nene. 

 

- Pred sam porođaj rečeno mi je da se preselim u podrum – bez poda, na zemlji, s gredama i daskama iznad glave - nastavlja Naida.

 

Porazni rezultati upitnika

 

Amila i Naida su dvije žene iz BiH koje su učestvovale u upitniku portala Fokus. Rezultati su porazni: na naš upitnik odgovorilo je 214 osoba, a 190 njih navelo je da je doživjelo nasilje. Među njima, 95 posto su žene.

 

Dvije žene, dvije priče, isti obrazac nasilja — i isto pitanje koje ostaje da visi nad svakim ovakvim svjedočenjem. Koliko puta je sistem mogao i morao reagovati prije nego što je nasilje ostavilo trajne, nenadoknadive posljedice?

 

U Bosni i Hercegovini danas, dok broj prijava i poziva u pomoć raste, femicid je krajnja tačka neuspjeha sistema da se nasilje prepozna na vrijeme. Da nasilnika osujeti dok još “samo” prijeti, tuče, kontroliše, ucjenjuje, izoluje.

 

Prijava ima, optužnica često nema

 

Nasilje ne pogađa samo jednu starosnu grupu. Najviše preživjelih žena koje su popunile Fokusov upitnik je u dobi između 36 i 45 godina (31,5 posto), slijede žene od 26 do 35 godina (27,5 posto), dok je zabrinjavajućih 17,5 posto žrtava mlađe od 25 godina. Također, čak 72,62 posto žena koje su doživjele nasilje su i majke.

 

Naida nam priča da ju je suprug u drugoj trudnoći bacio na pod. Počela je krvariti i izgubila bebu u četvrtom mjesecu trudnoće. “I danas sam sigurna da sam zato pobacila”, govori.

 

Suprotno uvriježenom mišljenju, pokazalo se da nasilje nije dominantnije u ruralnim sredinama. Od ispitanih osoba koje su doživjele ili su svjedočile nasilju najveći procenat njih živi u mjestima s više od 50.000 stanovnika.

 

Analiza obrazovanja pokazuje da nasilje ne bira socijalni i obrazovni status. Gotovo polovina žena žrtava nasilja (49,47 posto) ima završenu srednju školu, dok 41,05 posto završen prvi ili drugi ciklus visokog obrazovanja, što dodatno ruši stereotip da su žrtve nasilja isključivo ekonomski ili obrazovno marginalizirane.

 

Prema rezultatima upitnika Fokusa, 57,37 posto ispitanih žena koje su doživjele nasilje su zaposlene, dok ih je 36,32 posto navelo da su nezaposlene. Preostali dio navodi da su freelancerke (2,11 posto), samozaposlene (2,11 posto), penzionerke i slično.

 

Naša sagovornica Naida, iako je bila nezaposlena te je povremeno radila za nadnice, govori nam da je više puta pokušavala da se spasi, da izađe iz nasilnog odnosa:

 

- Odlazila sam, vraćala se, prijavljivala, ali sistem me nije štitio. Nakon teškog premlaćivanja završila sam u Hitnoj pomoći. Tada mu je policija zaprijetila, pa se kratko povukao. Ali nasilje se kasnije nastavilo, a ja sam završila i u sigurnoj kući.

 

Od 183 žene koje su doživjele nasilje, 60,11 posto ih je prijavilo nasilje, dok 38,89 nije. Iznenađujući podatak je da su nezaposlene češće prijavile nasilje (66 posto) u odnosu na zaposlene (55 posto).

 

Međutim, kada nasilje i bude prijavljeno, rezultati Fokusovog upitnika su porazni – ono rijetko dobije sudski epilog. Čak 82,19 posto prijava nije rezultiralo optužnicom niti sudskim procesom, dok je svega 17,81 posto slučajeva završilo pred sudom.

 

Kako nasilje počne, a sistem ga ne vidi

 

Amila danas govori mirno, slobodno. Bivšeg supruga konačno se više ne boji. Priča nam da je nakon prvog udarca pobjegla iz stana. Uslijedila su njegova izvinjenja, obećanja i plač. Vratila se. 

 

- Bila sam naivna, bez ranijih iskustava. Povjerovala sam u njegovu priču.

 

Tokom 15 godina braka nije je, kaže, svakodnevno tukao: “Nekoliko puta me je istukao.” Koristio je druge metode – psihičko nasilje, naguravanje, kontrolu i zastrašivanje. Čupanje za kosu, također.

 

- Na početku sam se borila protiv toga, ali sam kasnije shvatila da je bolje da se ne suprotstavljam zbog nekog mira. Nisam vidjela izlaz, nisam se povjeravala ni prijateljima ni roditeljima. Promijenila sam se. Nisam više bila ni tako borbena ni samouvjerena kao ranije. To vam utiče na psihu, promijeni vas - kaže Amila.

 

Kad su starijem djetetu bile dvije godine, tadašnji suprug je toliko udario da se onesvijestila: “Samo se sjećam, kad sam se probudila, da je sin stajao pored mene i plakao, vrištao.”

 

Od tada se trudila, kako kaže, da ne izaziva konflikt – da šuti, trpi svakodnevne psovke, ponižavanje i uvrede: “Svjedočila su djeca tom nasilju, ali kako su ona bila starija, ja sam naučila da izbjegavam konflikt, da se to rjeđe dešava.”

 

Naida taj “modus operandi” nasilnika opisuje drugačijim riječima, ali je suština ista: “Psihički slome ženu, sistematski je iscrpe, izoliraju, ubijaju joj sposobnost da zdravo razmišlja. Kao plijen koji se prvo umori pa tek onda napadne.”

 

U podrumu u kojem je živjela, s kartonima koji su prekrivali pod, nakon hitnog carskog reza živjela je s bebom, gladna i iscrpljena. Suprug je uglavnom bio pijan, bez novca i izvan kuće. Pomagala joj je djevojčica iz komšiluka: “Dijete od 12 godina mi je kuhalo i čistilo jer ja nisam imala snage. To me slomilo. Dirnulo me da je ta djevojčica znala skuhati hljeb i sve ostalo, kao odrasla osoba.”

 

Ozbiljne i dugoročne posljedice

 

Naida je odlazila i vraćala se. Kaže da joj je muž prijetio da će zauvijek izgubiti djecu: “Kontrolisao me strahom. Zbog toga sam doživjela teške anksiozne napade – gušenje, lupanje srca, osjećaj da ne mogu disati. Bila sam potpuno emotivno i psihički iscrpljena.”

 

Psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo za Fokus kaže da su posljedice nasilnog odnosa ozbiljne i dugoročne: “Psihološke posljedice su vrlo ozbiljne – od anksioznosti, depresivnosti i gubitka povjerenja u ljude, institucije i sebe do suicidalnih misli i suicida.”

 

Dodaje da su psihološka i psihoterapijska podrška ključne da pomognu ženi da razumije šta se dogodilo, da joj vrati osjećaj lične vrijednosti i da se prekinu njeni lični obrasci koji se održavaju u nasilju.

 

Amila baš o tome svjedoči: “To su bile takve psihološke igre da ti jednostavno umanjiš svoju vrijednost. On u tvojim očima bude puno veći i jači nego što stvarno jeste. Jednostavno se bojiš. Žrtva se polako mijenja. Postaje tiša. Manje sigurna u sebe. Sve manje vjeruje da ima izlaz.”

 

Mulić-Čorbo naglašava da nasilje rijetko počinje otvorenim udarcem. Žene ulaze u odnos ne znajući da će biti zlostavljane. Umjesto toga, nasilje se gradi postepeno – kroz kontrolu, zabrane i manipulaciju koje se u početku ne prepoznaju kao nasilje.

 

- To ne izgleda tako da vam neko kaže: ‘Ti ne smiješ tamo’, nego, recimo: ‘Meni se tvoji ne sviđaju’. A mi, želeći da udovoljimo nekome koga volimo, to vremenom normaliziramo - govori psihologinja.

 

Nepovjerenje institucija visoko retraumatizirajuće

 

Gotovo svaka žena koja je preživjela nasilje čula je isto pitanje – Zašto nisi otišla?

 

Kako se odnos razvija, razvijaju se i strah, ekonomska zavisnost i osjećaj odgovornosti prema djeci, zbog čega izlazak iz nasilja postaje sve teži. Mulić-Čorbo posebno podvlači da iskustvo žena s institucijama, nakon što se odluče prijaviti nasilje, često ima razoran psihološki efekat.

 

- Kad žena konačno skupi snagu da prijavi nasilje, a kao odgovor dobije nepovjerenje institucija, relativizaciju ili dugotrajne procedure, to je ustvari visoko retraumatizirajuće. Takva iskustva učvrste osjećaj bespomoćnosti i pošalju poruku da nema smisla tražiti pomoć.

 

Takvi institucionalni odgovori, dodaje, potvrđuju duboko ukorijenjena uvjerenja s kojima žene u BiH često odrastaju – da treba trpjeti, šutjeti i “progutati” probleme jer “nigdje nije bajno”.

 

I iz Misije OSCE-a u BiH ističu da veliki broj preživjelih žrtava nasilja nema povjerenja u sistem koji ih treba zaštititi. “Nedostatak povjerenja u institucije stvara značajne prepreke za prijavljivanje nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja”, kažu za Fokus iz OSCE-a.

 

Dodaju da će se povjerenje povećati jedino kada policija, socijalne službe i pravosuđe brzo, dosljedno i senzibilno reaguju na sve prijave, štite žrtve od daljnje štete i pozivaju počinitelje na odgovornost.

 

Pored nepovjerenja u sistem, ono što paralizira žrtvu, pa godinama, nekad decenijama, ostaje u nasilnom odnosu je – stid. “Imate osjećaj krivice, imate osjećaj srama. Nasilnici prebacuju odgovornost na ženu – ‘ti si kriva’, ‘da nisi rekla to’, ‘da si šutjela’. Kada vam neko dovoljno puta kaže da ste krivi, vi ćete početi vjerovati u to”, kaže Mulić-Čorbo.

 

Stid, objašnjava psihologinja, dodatno zatvara ženu u šutnju: “Kad osjećate stid, vi prirodno želite da taj stid sakrijete.”

 

Femicid kao posljednja faza nasilja

 

Pitanje koje se nameće je da li institucije reaguju pravovremeno, dovoljno ozbiljno i dovoljno koordinisano – prije nego što nasilje eskalira? Zvanični statistički presjeci koje objavljuje Gender centar FBiH potvrđuju trend rasta prijava i porast broja postupanja.

 

Podaci o femicidu najvjernije pokazuju da rodno zasnovano nasilje ne možemo podvesti pod “porodične odnose” i “privatne stvari”. Riječ je o pravom društvenom problemu. U Bosni i Hercegovini je od 2015. do kraja 2024. godine ubijeno 110 žena. Najviše 2015. (18), najmanje 2020. (5), a nakon toga broj ponovo raste – 12 ubijenih žena u 2022, 13 u 2023. i 12 u 2024. godini, podaci su koje smo dobili iz Gender centra FBiH.

 

Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH konstatuju da je broj femicida u FBiH u posljednje dvije godine drastično porastao. Naglašavaju da je najefikasniji način prevencije femicida pravovremen sistem zaštite i podrške žrtvama, uz provedbene akte, jasne uloge i resurse.

 

Agencija upozorava da ni prijave ne pokazuju realnu sliku, jer žene često šute dok nasilje ne kulminira:

 

- Sve analize koje su rađene u zadnje vrijeme pokazuju veliku rasprostranjenost nasilja u porodici i nasilja prema ženama u našoj državi. Stvarni statistički podaci o broju prijava, iako pokazuju veliki broj, ne daju pravu sliku jer žene još uvijek ne prijavljuju nasilje dok ono ne kulminira i dok im nije ugrožen život. Čak i tada se teško odlučuju na prijavljivanje pa dolazi i do porasta broja slučajeva femicida.

 

Iako BiH ima nižu stopu ubijenih žena u poređenju s nekim državama regiona i svijeta, stručnjaci upozoravaju da to ne znači da je problem manji.

 

Podaci koje smo dobili iz Gender centra FBiH pokazuju da je u 2020. stopa femicida u BiH iznosila 0,30 na 100.000 stanovnika, što je manje nego u Crnoj Gori (0,93), Albaniji (0,63), Srbiji (0,57) i Bugarskoj (0,73). Za poređenje, znatno više stope bilježe Rusija (3,52) i Namibija (6,15), dok je u Luksemburgu te godine stopa iznosila 0,00.

 

Opširnije čitajte OVDJE.

 

(Fokus.ba/DEPO PORTAL/au)