Izvor: Odgovor.ba

Piše: Fahrudin Đapo 

Prošlo je trideset i pet godina otkako je tog sumornog političkog proljeća u bivšoj Jugoslaviji Bogić Bogićević stao pred Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića i ostalu generalsku kamarilu već odmetnute JNA i rekao „Ne“!

Samo je njegov glas nedostajao da bude uvedeno vanredno stanje i vojska preuzme vlast u svim tadašnjim republikama od Triglava do Đevđelije i da legitimno izabrani politički zvaničnici, prije svega u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji budu pohapšeni.

Slobodan Milošević, koji je već bio stavio pod kontrolu kompletan vojni vrh, računao je na ruku Bogića Bogićevića zato što je smatrao da će njegova nacionalnost biti presudna.

Ostat će upamćena i zapisana tadašnja Bogićeva izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji...“

Ni historičar Bećirović nema šta reći

Ni ove godine kolege iz Nikšić–Štetine partije nisu se udostojili na bilo koji način obilježe ovaj događaj, da ukažu na značaj Bogićevićevog historijskog „ne“, da im to bude povod da eventualno organiziraju debatu ili okrugli stol na ovu temu.

Ako je bilo i iluzorno očekivati da se bivšeg potpredsjednika SDP-a sjete ovi koji su svoje diplome i neznanje sticali na Sokocu i raznim drugim „apeironima“, logično bi, zar ne, bilo da se ovog dramatičnog vremena sjetio Denis Bećirović, član državnog Predsjedništva. Uostalom, to je njegova struka. Čovjek je profesor historije. Ali muk i s te strane...

„Ne vole se oni sjećati Bogića, možda čak i ne toliko zbog toga što ne poštuju njegovu historijsku veličinu i značaj. Problem je što se u njegovom liku i djelu jasnije ogleda sva njihova generacijska bezidejnost, politički diletantizam i čemerna beznačajnost. A vjerovatno se, ako imaju imalo stida plaše pogledati u oči čovjeka kojega su izložili neviđenom skandalu i blamaži prilikom neuspjelog izbora za gradonačelnika Sarajeva“, kaže jedan Bogićevićev suradnik.

Da sve, ipak ne prođe gluho i nijemo, sjetio se Bogićevićev kamarad i politički suborac iz tog vremena Nijaz Skenderagić.

„Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ iz BiH je rekao odlučno 'ne' vojnoj intervenciji tada već srpske vojske pod krinkom JNA u SFRJ. Slobodan Milošević je sve bio pripremio da kroz plan RAM realizuje izlazak vojske (koja je već bila pod njegovom kontrolom) na granice Velike Srbije“, napisao je Skenderagić na društvenim mrežama.

Bosnin najmlađi čovjek

Bogić Bogićević, koji je krajem juna 1989. godine na toj poziciji naslijedio Raifa Dizdarevića, bio je prvi član Predsjedništva bivše države iz BiH koji je izabran na, za ono vrijeme respektabilno slobodnim, izborima.

Od nešto više od milion i 900 hiljada birača, povjerenje mu je dalo 609.00 građana, drugi je bio Dragan Kalinić sa 430.000, treći Marko Ćeranić sa oko 390.000 glasova. Četvrti i peti bili su Živko Radišić i Neđo Miličević.

Prava drama, međutim, događala se uoči samih izbora.

Iz utrke je eliminiran Nenad Kecmanović, tada popularni rektor Sarajevskog univerziteta i najizgledniji kandidat za pobjedu. Presudila mu je, međutim, afera prema kojoj je otkriveno da je bio navodni saradnik britanske obavještajne službe.

Kako je objavljeno u nekim internim izvještajima, Kecmanovića je na sastanak pozvao bosanskohercegovački funkcioner i čelnik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka i predložio mu da se sam povuče.

Predočio mu je dokaze o „kontaktima sa strancima pred kojima je govorio neke stvari koje nije bilo primjereno reći“.

Iako ga je Slobodan Milošević na sastanku u Beogradu nagovarao da ostane u izbornom procesu, Kecmanović je, ipak, pod implicitnom prijetnjom pravosudnim progonom, odustao od kandidature.

Pod naslovom „Bosnin najmlađi čovek“, beogradski politički sedmičnik NIN, pobjedu 36-godišnjeg Bogića Bogićevića okarakterizirao je kao veliko iznenađenje i pokazatelj „koliko je narodna volja nedokučiva“.

Bogićevićeva pobjeda, međutim, bila je iznenađenje i indikator „nedokučive narodne volje“ samo u mjeri u kojoj je Beograd potcijenio bosanskohercegovački politički faktor, tadašnju snagu institucija Republike Bosne i Hercegovine i njene javnosti.

„Bosnin najmlađi čovjek“, ili kako nedavno reče jedan Bogićevićev poštovalac „Bosnin najplemenitiji čovjek“, dobio je na taj način jasno trasiran politički pravac i legitimitet koji dvije godine kasnije nije iznevjerio.

Bogić Bogićević nikad nije javno i detaljno govorio historijskim događajima, pa i onom najdramatičnijem iz vojnog bunkera „Karaš“ u Beogradu, čiji je ključni akter bio.

Samo jednom kratko rekao: ”Može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe“.

Nije izdao ni sebe, ni svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu, ni stotine hiljada onih koji su ga voljeli, poštovali, podržavali i stajali uz njega.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)