Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Dražen Pinević

Znaš kako ti je to. Znaš da je netko na smrt bolestan, znaš da mu nema spasa, a ne možeš ne biti tužan kada ode, jer je to dio tebe. A ima jako puno onih koji ne znaju i jako malo onih koji znaju, pa čisto kada već postoji ona ‘Ako ne znaš što je bilo…‘

Redakcija Sportskih novosti u Vjesnikovu neboderu. Četvrti kat, lijevo daktilo, desno nogomet, košarka, desk, ravno Akademija, tako smo zvali izdanja. Mislim da smo ih imali 12, tiražu preko 150.000. Luncer je vječno bio na sastancima, Kep uvijek tu, Goleš uvijek spreman uskočiti, a ja klinac. Uđeš, tražiš Nika, dođe gospodin Milivoj Nikolić upozna te sa svima, ti misliš to je to, a nije još ni počelo. A onda sve krene i pretvori se u jedan cijeli život. Naučiš puno više od novinarstva.

S jedne strane Žile, Bačva, Topa, Hors, Tajron, ‘kriza u Lokomotivi‘ Cici, Šeše, Oli, s druge Edo, Kosijer koji baca tekstove u smeće, pedantni Mirza, Reno, Andro, Šarko, Debeli, Ivanka, Anči, Iđoš, Rankić, Kih... Mašina na stolu, s druge strane bombardiranje mašina daktilo biroa, Krista, Štefi slušaju dopisnike, unose i uređuju, ma najbolje urednice. Do njih Cufo, Gal, Snješka, Điđi art direktori, rekli bi danas. Rekao bi Ličina Ratko…

Naprijed Dule predsjednik Akademije, Maks, Štef, Hunba, Coli, mali Cici, mala Iva, u ćošku čeka Dragec sa špilom za belu i onim vječnim "daaaa". Baš smo bili top... Pa tiskara, regal. Torbarina završava Globus... Tucak, Matko, Đoni, Ćelo, Mika, Snješka, Suza… Druženje, restoran, bonovi, Cicero, Dragica... Sve može, ali nema kašnjenja, nema više, nema manje, nema netočno, ne pišeš što ne znaš... Ispadneš iz tog reda, staneš na kraj reda i čekaš, ako dočekaš više ikad. E, tako se gradio onaj lijepi narančasti Vjesnik, uvijek savršen orijentir svima. To nije samo zgrada, gomila stakla, željeza, betona...

Onda neki klinac naraste, pa naraste i Vjesnik, pa nas Univerzijada odvede ‘88. u aneks na treći kat, pa ga supruga sa sinom čeka ispred posla, onda u jednom trenutku oko nebodera lete migovi, pa spavaš deset dana u restoranu, jer kući ne možeš, pa odeš na bolje, uvijek ti kažu bolje, a onda shvatiš... I kada vidiš da gori, znaš da nije trebalo, da je moglo drugačije, dostojnije puno prije, znaš da je otišao veliki dio tebe i nešto osobno, znaš da je to dan kada je i službeno preminulo novinarstvo. Osobno, rekao sam. Trebalo je samo službeno.

Telefon zvoni cijelu večer, cijelo jutro, sa svih strana i shvatiš da je izgorio jedan simbol jednog grada, jednog vremena, simbol koji je okupljao i mogu slobodno reći bio ponos svih nas koji smo tamo radili. Ali da nas je iznenadilo, nije. Valjda smo već cijepljeni na te stvari. Uostalom, "ništa nas ne smije iznenaditi" smišljeno je baš u ono vrijeme. A ništa, treba ići dalje. Samo ako može bez onog "bit će bolje". Tako malo, a tako puno. Dragi naš Vjesnik.

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/ad)