"Bile su granate. Bili su snajperi. Bila je velika hladnoća. Bili smo gladni. Ali bilo je i koncerata – i to kakvih"

Ovako o čuvenom koncrrtu u spaljenoj Vijećnici iz 1994. godine govori prof. dr. maestro Emir Nuhanović u povodu 34. godišnjice barbarskih lomača na kojima su augusta 1992. godine gorjele knjige.

Dok su granate padale na grad, a snajperi prijetili svakom izlasku na ulicu, u Sarajevu su nastupali umjetnici svjetskog formata – Zubin Mehta, José Carreras, Riccardo Muti, Yehudi Menuhin i brojni drugi.  Pozornice su postajale mjesta kulturnog otpora, a muzika jedan od načina da se pokaže da Sarajevo nije slomljeno.

"Niko nije poginuo – znali smo kako to organizirati. Jer smo i htjeli i znali", kaže maestro, Nuhanović, jedan od ljudi koji su u najtežim ratnim okolnostima organizirali kulturni život Sarajeva.

Maestro Nuhanović za portal Radiosarajevo.ba govori o kulturnom otporu agresiji, koncertima koji su tokom opsade svijetu slali poruku o Sarajevu, ali i o velikim koncertima i drugim naporima usmjerenim na obnovu Vijećnice nakon njenog spaljivanja.

Danas, 34 godine nakon što su u plamenu nestale stotine hiljada knjiga i dokumenata, razgovor s maestrom dobija i novu dimenziju – o inicijativi pisaca i bh. intelektualaca da se knjige vrate u Vijećnicu, njihovo historijsko sjedište. Jer ako su umjetnici i građani Sarajeva pod granatama znali braniti kulturu, pitanje koje vrijednosti mi danas branimo?

Mozartov Requiem u spaljenoj Vijećnici

Radiosarajevo.ba: U sjećanju na duhovni otpor opkoljenog Sarajeva svakako je i čuveni koncert Sarajevske filharmonije, Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i drugih u spaljenoj Vijećnici. Slike tog koncerta obišle su svijet. Kakvo sjećanje na taj događaj nosite danas, 34 godine kasnije?

NUHANOVIĆ: Moja priča s Vijećniciom počela je tokom opsade Sarajeva. Još 19. juna 1994. godine, zajedno sa svojim velikim prijateljem iz Italije Michaelom Stochinom Weisom, organizirao sam Mozartov Requiem u spaljenoj sarajevskoj Vijećnici. To nije bio samo koncert. Bio je to naš odgovor na pokušaj da se unište Sarajevo, njegova kultura i njegovo pamćenje.

Michael je preko svojih prijatelja uspio u Sarajevo dovesti neke od najvećih umjetnika klasične muzike tog vremena – maestra Zubina Mehtu, Joséa Carrerasa, Ceciliju Gasdiju, Ruggera Raimondija i Ildikó Komlósi. Uz njih su nastupili Sarajevska filharmonija i Hor Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, uz pomoć pjevača iz drugih sarajevskih amaterskih horova, među kojima su bili Napredak i Seljin hor.

U uslovima rata napravili smo nešto što je izgledalo gotovo nemoguće – napravili smo umjetničku bajku usred zgarišta. Uz Televiziju Bosne i Hercegovine i ogromnu pomoć RAI Una, slike tog koncerta i dokumentarni snimci spaljivanja Vijećnice otišli su u cijeli svijet. Ali svijet nije vidio samo tragediju. Vidio je i otpor.

Mi, muzičari, bili smo branioci Sarajeva svojim instrumentima i svojim glasovima. Umjesto metaka koristili smo note. Umjesto mržnje ponudili smo Mozartov Requiem. Govorili smo svijetu da imamo pravo na život dostojan čovjeka i da pripadamo evropskom kulturnom prostoru.

Taj koncert je u prvih 24 sata nakon izvođenja emitiran i prikazivan više od 36 puta i postao velika međunarodna vijest. Sarajevo se počelo drugačije posmatrati – ne samo kao mjesto tragedije nego i kao grad koji se brani kulturom, umjetnošću i dostojanstvom.

Nedugo nakon toga uslijedio je koncert "Help Rwanda" u Taormini na Siciliji, koji je bio od posebnog značaja jer je to bio prvi prelazak Sarajevske filharmonije preko granice Bosne i Hercegovine. Do tada, čak ni u vrijeme bivše Jugoslavije, Sarajevska filharmonija od svog osnivanja nije imala takav nastup izvan BiH. A onda su došle turneje po Italiji, koncerti u 12 gradova, pa Pariz i drugi evropski gradovi. Sve je to u meni još više probudilo osjećaj odgovornosti prema Vijećnici.

"To mi je ostalo u srcu"

Radiosarajevo.ba: Govorili ste o odgovornosti prema Vijećnici. Nedovoljno je poznato da ste s Thomasom Hampsonom organizirali i koncert u Beču, a sav prihod od ulaznica bio je namijenjen obnovi Vijećnice. Kako je došlo do tog koncerta i koliko je sredstava tada prikupljeno?

NUHANOVIĆ: Osjećao sam dug prema toj zgradi, ali ne samo prema njenim zidovima. Osjećao sam dug prema instituciji koja je u njoj živjela – Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, prema knjigama koje su nestale u plamenu i prema znanju koje je pokušano uništiti. Iz tog osjećaja nastala je i moja inicijativa u Beču.

Uz pomoć tadašnje američke ambasadorice u Austriji, Swanee Grace Hunt, i ljudi u Beču koji su snažno željeli pomoći Sarajevu, organizirali smo koncert čiji je cilj bio pomoći obnovu Vijećnice.

Jedan od ključnih umjetnika bio je veliki američki bariton Thomas Hampson. Koncert je održan u velikoj dvorani Gradske vijećnice u Beču, a Grad Beč je, koliko se sjećam, nakon toga izdvojio i znatno veća sredstva za izradu projekta obnove Vijećnice.

Posebno želim naglasiti da smo se mi muzičari odrekli svojih honorara, ali i putnih troškova, smještaja i hrane. Željeli smo da što veći dio prikupljenih sredstava ode tamo gdje je bio najpotrebniji.

Zbog toga smo organizirali i tri koncerta: 28. aprila 1997. godine u Congress Centeru u Villachu, 29. aprila u Brucknerhausu u Linzu, uz solisticu Bernardu Fink-Inzko, i 30. aprila u Grosses Festspielhausu u Salzburgu.

Ne bih danas želio navoditi tačan iznos prikupljenog novca bez uvida u originalnu dokumentaciju. Ali mnogo važnije od samog iznosa jeste činjenica da su ljudi u Beču, Salzburgu, Linzu, Villachu i drugim evropskim gradovima tada osjećali da je Vijećnica i njihova.

To mi je ostalo u srcu.

Radiosarajevo.ba: Zanimljivo je da Vam je u organizaciji pomogla tadašnja američka ambasadorica u Austriji Swanee Hunt, dok je Grad Beč, prema Vašem sjećanju, za obnovu Vijećnice izdvojio i znatno više sredstava. Kakav je tada bio odnos međunarodne zajednice prema obnovi Vijećnice?

NUHANOVIĆ: Tada sam prvi put na tako snažan način osjetio koliko kultura može povezati ljude i države. Swanee Grace Hunt, tadašnja američka ambasadorica u Austriji, razumjela je da Vijećnica nije samo sarajevska zgrada. Ona je bila dio evropske kulturne baštine. Njeno spaljivanje bilo je mnogo više od uništavanja jednog objekta – bio je to napad na kulturu, znanje i historijsko pamćenje.

I Grad Beč je pokazao izuzetnu solidarnost. Koliko se sjećam, nakon naših koncerata Grad Beč je izdvojio višestruko veća sredstva za projekt obnove Vijećnice.

To su bili ljudi koji možda nisu mogli promijeniti tok rata, ali su mogli reći: "Sarajevo nije samo. Mi smo uz vas." I upravo je to bilo najvažnije.

Kada danas razmišljam o tom vremenu, sjećam se ljudi koji nisu živjeli u Sarajevu, nisu bili rođeni u Bosni i Hercegovini, ali su osjećali da se tamo brani nešto što pripada svima nama – pravo čovjeka na kulturu, knjigu, muziku i vlastito pamćenje.

Radiosarajevo.ba: Vi ste tada bili neposredno uključeni u tu akciju. Šta se u to vrijeme govorilo o tome šta se zapravo obnavlja – zgrada Vijećnice ili Vijećnica kao prostor Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine?

NUHANOVIĆ: Za mene tu nikada nije postojala dilema. Kada smo govorili o obnovi Vijećnice, govorili smo o obnovi zgrade, ali i o povratku njenog života.

Vijećnica nije bila prazna historijska građevina. Ona je bila dom Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.

A biblioteka nisu samo zidovi, police i knjige. Biblioteka je pamćenje jednog naroda, jednog grada i jedne zemlje.

Zato je za mene bilo potpuno prirodno da se nakon obnove Vijećnice u nju vrati i institucija kojoj je bila dom.

Mi smo tada pomagali obnovu Vijećnice upravo zato što smo vjerovali da se obnavlja mjesto znanja i kulture. Nismo prikupljali sredstva samo da bismo obnovili fasadu, krov ili unutrašnjost jedne prelijepe građevine.
Obnavljali smo jedan simbol.
I upravo zato mi je danas teško prihvatiti činjenicu da je zgrada obnovljena, a da njena historijska institucija još uvijek nije vraćena u svoj dom.

Srce Vijećnice su knjige

Radiosarajevo.ba: Danas, 34 godine nakon spaljivanja Vijećnice, NUBBiH se još nije vratila u svoju prijeratnu zgradu. Kako Vi, kao neko ko je učestvovao u prikupljanju pomoći za njenu obnovu, doživljavate činjenicu da Biblioteka danas nije u Vijećnici?

NUHANOVIĆ: Doživljavam to s tugom, ali i s osjećajem da smo ostali dužni jednoj generaciji ljudi koji su vjerovali u obnovu Sarajeva. Kada smo 1994. godine u spaljenoj Vijećnici izveli Mozartov Requiem, vjerovali smo da će doći dan kada će se u tu zgradu ponovo vratiti život.

Kada sam nekoliko godina kasnije organizirao koncerte u Austriji kako bismo pomogli njenoj obnovi, također sam vjerovao da ćemo jednog dana gledati obnovljenu Vijećnicu i u njoj ponovo vidjeti Biblioteku.

Danas, više od tri decenije kasnije, imamo prekrasno obnovljenu Vijećnicu. Ali njeno srce još nije vraćeno. A srce Vijećnice za mene nisu samo njeni zidovi. To su knjige. To su bibliotekari. To su studenti i istraživači. To je znanje.

Zato osjećam da ta priča još nije završena. Vijećnica je obnovljena kao građevina, ali njen puni historijski i kulturni smisao još nije vraćen.

Nastavak intervjua čtajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)