Zbog grižnje osobne savjesti pod hitno moram nabaviti ručni sat otporan na vodu. Nadam se da me trgovci neće zeznuti kao nekada davno u Trstu kada sam pun radosti i ponosa zatezao kaišić novog darvila na mojoj lijevoj ruci.

Hej, imao sam tada posljednju riječ sahat tehnike i mogao sam sa njom do 20 metara pod površinu Jadrana ili Jablaničkog jezera. Sjećam se kako sam jedva čekao da se bućnem tog kolovoza i da u augustu prvi put uđem u modru vodicu a da mi raja ne viču zaboravio si skinuti časovnik.

I bilo je to u Maloj Dubi, između Drvenika i Živogošća. Polako sam, neprestano mašući rukama, sve dublje gazio u more pun snage da zaplivam do Hvara. Osjetio sam poglede raje i čuo gotovo glasno šaptanje - žiku hablešine ode sa ćukom u slanu vodu. Ovog puta niko nije vikao, nije me upozoravao na mogući materijalni zijan. Pustili su me da vide kakvo to čudo imam na ruci. Čudo o kojem svi na obali pričaju, a u ta kokuzna vremena niko ga kupio nije, niti vidio.

E, Jadran plavi mi je već bio do grla, hajmo sada mangupski, kao na Miljacki, ispod Vrbanje mosta u dječijim godinama, punom snagom zakraulati. Nakon desetak minuta plivao sam natrag ka plaži da provjerim da li je roba iz Trsta položila test. Dok su kapljice polagano napuštale moj napucani gard u uskim kupaćim, napeto sam bacio pogled na ručni časovnik. Nisam skužio da se sekundarica brzo miče. Čekao sam još napetiji kojih desetak minuta da vidim ima li života u kazaljkama što pokazuju tačno vrijeme. Pun bijesa i bola, žala za bačenom teškom stećenom lovom, psovao sam sve Talijanima. Našli mene da preveslaju. Od tada nikada nisam poželio da imam onaj "water-resistant watch".

Sve do ovih dana kada me ubiše prepadanjem da zbog nezabilježenog suhog ljeta u Evropi i svijetu nikada manje vode za piće i, naravno, tuširanje.
Ovdje u Nizozemskoj već najavljuju da se ponovo treba uvesti ono pravilo za spašavanje kvaliteta života više od 18 miliona državljana pod parolom - pet minuta tuširanja! Kao, ako svi budemo tako dugo u ovim paklenim danima pod mlazovima kapljica higijene i osvježenja, sačuvaćemo rezerve vode na zemlji.

E, zato mi treba taj water resistant. Strogo moram paziti da nije neki novi darvil prevare. Fino navijem taj satić, ako ga kupim, da zvoni nakon 300 sekundi. S nadom da ću bar stići izaprati kosu ili skinuti pjenu.

Na kraju siguran sam da oni koji su izmislili takav časovnik ni pomislili nisu da će biti prijeko potreban za tuširanje. Džaba su ono pisali sat za 10, 20, 30 ili 50 metara dubine...

Možda ste se nasmijali nakon gornjih redaka, ali situacija je najmanje smiješna. Panično se upozorava da Evropa ostaje bez vode. Ekstremne suše, klimatske promjene i šokantno dotrajala infrastruktura prijete da ostave milione ljudi bez osnovnih uslova za život, a situacija je već sada kritična.

Za spas je potrebno nevjerovatnih 255 milijardi eura. Evropska agencija za životnu sredinu upozorava da se približno svaki deseti stanovnik EU već suočava s problemima u pristupu bezbjednoj i čistoj vodi. Organizacija „Water Europe" apeluje da je u Evropi hitno potrebno uložiti čak 255 milijardi eura u narednih šest godina kako bi se zaštitili vodni resursi i zaustavilo katastrofalno curenje. Samo za sprovođenje postojećih zakona o vodama trenutno fali 23 milijarde eura godišnje.

Zastrašujući je podatak da u regiji Bazilikata na jugu Italije čak 70 posto pitke vode iscuri iz šupljih cijevi i nikada ne stigne do slavina. Italijanske mreže potiču još iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka, a njihova kompletna zamjena trenutno djeluje finansijski neodrživo.

Bugarska ima ubjedljivo najveće gubitke u EU, jer iz njenih cijevi iscuri preko 60 posto vode. Ništa bolja situacija nije ni u Hrvatskoj, gdje se gubi oko 50 posto pitke vode, dok Irskoj curi više od 50 posto, a Rumuniji preko 40 posto. Problem u ovim zemljama, kao i u Mađarskoj, nije toliko oskudica vode u prirodi, već loš sistem snabdijevanja i izostanak investicija.

Na sreću ili nesreću, nisu rađene analize za BiH. Sjećam se kada sam još kao mladi novinar prije 50 i nešto godina pisao o vodovodu na Baščaršiji. Tada se snabdijevanje vodom odvijalo kroz cijevi od trešnjevog drveta postavljenih još u doba Turaka. Nadam se da se do sada bar nešto promijenilo nabolje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook