Vrijeme da potpuno pređem na džez. Ali i tu moram paziti da ne naletim na Luis Amstronga. Ako mi on zasvira onu “Kad sveci marširaju” ili otpuše “Mladić s trubom” u duetu sa legendarnim trubačem Harijem Džemsom, onda je moj emocionalni potop potpun. 

Ili, ne daj bože onog Bena Gudmena i “Malog cvijeta”, ili “Mjesečeve serenade” i orkestar Glena Milera. Nema tog “Veli Jože” koji me može izvući iz mora najljepših uspomena što donose samo suze na oči. 

Dakle i džez može biti opasan, a kamoli tek ona "normalna" muzika naše mladosti kada su te s jedne strane napadali “Bitlsi”, a s druge “Indeksi”. O Kemalu Montenu, Zdravku Čoliću i ovim mlađim da i ne govorim.

Foto: Pavle Pavlović iznad grada uspomena

Evo, kako vi, recimo, podnosite onu čuvenu Terezinu pjesmu o Stradunu, posebno stih: "Na Stradunu sve u krugu srećem radost, srećem tugu. Šetam, šetam svaki dan…"

Odmah me zarobi naše Korzo kod Parkuše. Imali smo, a i danas imamo taj izuzetno široki pločnik u Titovoj ulici, koji danas nikome više ne služi. Onda se po njemu mogli ići bez po muke gore-dole, dole-gore, da se ne guramo i da sa razmakom dovoljnim za osmatranje određene osobe sve skužimo u minutu. Šta ovi novi klinci znaju. Uguraju se negdje u ćošak kakvog dimljivog kafića i ne mogu pošteno da vide ni oko dame koja ih zanima, a kamoli nešto više. 

U naš vakat si mogao gledati i mogao biti viđen. Pa šta upali. Svake večeri na Korzou kojim je, činilo se, marširalo cijelo Sarajevo, radila je hemija do usijanja. Znam ih koliko hoćeš da su još zajedno, nakon svih pet, šest decenija zahvaljujući samo jednom vatrenom pogledu u kojem je sinula munja nikada ugasle ljubavi.

Ili, opet Tereza, i ona “Prijatelji stari gdje ste”. Nekada, a bome i danas, pjevačica najuzbudljivijeg glasa regiona, draga Tere, nije ni sanjala da će postati najomiljenija estradna ličnost dijaspore u godinama kakvim smo i sami. Kada vječna Kesovija zadrhti s tim refrenom, sve pukne u tebi, munjevitom brzinom se vrti film sjećanja, dragih lica. 

Kažu da se tako događa i ljudima na kraju života. Ako je to to, onda sam ja umro koliko hoćeš puta. Pred mojim očima trodimenzionalne slike nezaboravljenih ljudi koje sam sretao u decenijama skromnog života. Ponesen pjesmom i sjećanjima kao da im šaljem pozdrave, poljubce. Kao da se sjećam svih skupova na našem Spomeniku, na početku Vilsonovog, kod onih starih paviljona što se naslanjaju na Zemaljski muzej, kada najuporniji polemičar među nama, Hasan Pašović, do kasnih noćnih sati ne popušta u diskusijama. Nema ti druge, ili da se povučeš ili da ideš s njim dalje, dok te ne obori. Ne znam koga nije nadigrao. 

Ili kao da stojim ispod Bubinih i Kukinih prozora i prvi i zadnji put u životu igram ”čize-bliže”. Sjećam se kao sada ogromna srebrna petodinarka, nakon mog srećnog bacanja, zalijepila se posred crte povučene na mokroj zemlji. Već u glavi meteorski brzo, kao škrti Baja Patak, računam koliko ću zaraditi, kad Željko Čapalik fijuknu i svojom petodinarkom se okomito zabi usred čize. Ganjao sam ga tada oko cijelog kvarta da mu pokažem kome će on maznuti jedinu kovanicu. Srećom, nisam ga ulovio. Danas mu trebam biti zahvalan, jer nikada više nisam bio na ”čizi-bliži”, a i karte nikada nisam naučio igrati.

Kada mi prijatelji ”Novi fosili” višegalsno slože onu ”Kako je dobro vidjeti te opet i staviti ruku na tvoja ramena”, kao da ludim. Srce hoće da iskoči od jada i tuge šta su nama uradili, ili šta smo si učinili. Sanjamo da zagrlimo mnoge kojih više nema. Ostaju sjećanja i tuga što je sve prošlo tako brzo. Neki s brda ukrali su nam najbolje godine života u kojima smo mogli dostići stvaralačke zenite. 

Zato nadam se da ću ponovo u Rajvosa biti s onim koji se nikada ne zaboravljaju. Jer sve prolazi osim lica djetinjstva i odrastanja. Da ću staviti ruku na njihova ramena i možda u sebi zapjevati - kako je dobro vidjeti vas opet!

Do tada, nemojte mi puštati ništa drugo osim džeza, osim instrumentala u kojima nema glasova i riječi. Tako ću varati sam sebe kako je muzika tu samo da pravi dobro raspoloženje, a ne da budi emocije.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook