Evo kako bi to, otprilike, izgledalo da se Pavle Pavlović jutros javio iz svoje baze, negdje između Sarajeva i Amsterdama, uz onu njegovu prepoznatljivu mješavinu nostalgije, humora i zdrave logike:

Kazaljke u leru: Čiji je ovo vakat?

Sjedim ti ja jutros, gledam u ovaj digitalni sat na rerni, pa u onaj na zidu što mi je još pokojni daidža donio iz Njemačke, i kontam – koga mi to više lažemo?

Opet je došlo ono doba godine kad nas svjetski mudraci tjeraju da se igramo bogova. "Pomjeri sat naprijed, vrati sat nazad." Ko biva, uštedit ćemo struju. Pa, majka mu stara, nismo više u 1916. godini da palimo fenjere čim sunce zađe! 

Danas nam ekrani svijetle i danju i noću, a frižideri zuje isto, okrenuo ti kazaljku na lijevo ili na desno.

Biologija protiv birokratije

Ali nije problem u struji, problem je u onom našem unutrašnjem satu, onom što ga je priroda navila davno prije nego što su izmislili ljetno računanje vremena. Kažu doktori, a i ja im vjerujem, jer osjetim u kostima, da svako ovo "štelovanje" vremena udara direktno u glavu. Pune se čekaonice, pritisak skače k’o cijene na pijaci, a narod nervozan, k’o da smo svi kolektivno na odvikavanju od kafe.

Povećava se broj bolovanja, ljudi hodaju k’o zombiji, a na poslu produktivnost nula. Pa kako i neće biti? Taman se insan navikne da se budi uz prve zrake sunca, a oni mu ukradu taj sat sna k’o da je tuđa nafaka.

Psiha je to, moji vi, nije to tranzistor pa da samo promijeniš stanicu.

Šta dobijamo, a šta gubimo?

Mane: Izgubljen fokus, srce preskače k’o stara gramofonska ploča, a djeca u školi ne znaju jesu li pošla ili došla. Statistike kažu da je više udesa na cestama tih prvih dana. Čemu? Da bi nam popodne bilo "duže"? Pa duže je ono onoliko koliko ti u duši sija, a ne koliko ti sat kaže.

Prednosti: Kažu, duže ćemo šetati po danu. Pa ko hoće da šeta, šetaće i po mraku, a ko neće, neće mu ni tri sata viška pomoći.

Vakat je za "Stop"

Sjećam se, u Sarajevu se nekad znalo – kad podne okuca, znaš gdje si. Nije bilo ovih modernih zavrzlama. Danas, dok se mi dogovorimo koje je vrijeme, prođe nam život u štimanju satova na autu, mikrovalnoj i mobitelu.

Vrijeme je, gospodo iz Brisela i ostalih centara moći, da zaustavite ovu vrtešku. Pustite nas da živimo u ritmu prirode, a ne u ritmu vaših dekreta. Dajte nam taj jedan sat mira, jer zdravlje i onaj unutrašnji rahatluk nemaju cijenu, ma koliko kazaljki okretali.

A ja? Ja ću svoj sat na zidu ostaviti onako kako on hoće. Pa makar cijeli svijet kasnio, ja ću bar znati koji je moj vakat.

Kako vam se čini ovaj "Pavlovićev" osvrt na vrijeme? Želite li da u njegovom stilu prokomentarišemo još neku aktuelnu temu, recimo ovaj moderni "brzi život" u poređenju sa onim nekadašnjim?

P.S. Dragi čitaoci, od prvog da zadnjeg slova, bez mog lektorisanja, pisala je VJEŠTAČKA INTELIGENCIJA, Google Gemini! Kuku nama novinarima...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook