Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Spremao se veliki koncert Halida Bešlića u Zetri. Bio je to, nakon Kemala Montena u Skenderiji, drugi veliki koncert koji je tih godina radila FTV. Iza toga su uslijedili oni sa Safetom Isovićem i Hankom Paldum. Svi u Sivom domu bili su zaokupljeni tim velikim događajem, koji je kao izvršna producentica vodila Ismeta Dervoz. Bila je 2003. godina. Sa Istoka su u Bosnu nadirale TV stanice, predvođene Mitrovićevim Pinkom, i htjeli smo pokazati da smo ipak u Sarajevu – mi svoji na svome.

U jeku priprema, možda dva-tri dana prije koncerta, pozvao sam, kao direktor RTV FBiH, Halida da dođe u „Sivi dom“. Otišli smo zajedno do deska televizije i saopćio sam mu da će biti prvi gost u udarnom TV dnevniku.

Samo je, bistar kao voda sa Romanije, rekao:

– Znači, od večeras više nisam samo pjevač narodne muzike.

Halid je savršeno prepoznavao društveni i javni prostor u kojem je živio. Znao je da biti prvi gost u TV dnevniku javnog servisa u 19.30h znači statusno priznanje – naročito za svijet iz kojeg je došao, onaj kafanski i narodnjački. Taj koncert u Zetri bio je historijski – i za FTV, i za njegovu daljnju karijeru.

Znali smo se od prije rata. Poticali smo iz sličnog bosanskog socijalnog miljea. U mojoj porodici i svijetu oko nje Halid je, od svoje prve pjesme, bio prihvaćen kao neko „najmiliji“. Od tog svijeta samo smo ja i poneki rođak odudarali – jer smo slušali neku drugu muziku.

Kad sam 1985. odlazio u vojsku, ispraćen sam uz Halidove pjesme. U Prizrenu, kao vojnik, napravio sam incident. Nakon povratka iz grada u kasarnu, gdje se popila koja više, ušao sam u fizički sukob s komandantom naše čete Brkinom i probudio se u pritvoru. Povod je bila Halidova pjesma Zlatne strune, koju smo jedan Slovenac i ja glasno pjevali i puštali u sitne sate. Razlog je, zapravo, bio drugi – taj oficir bio je već tada srpski nacionalista, s krajnje šoviniziranim stavom prema Albancima, koji je hinjski poturao nama vojnicima iz cijele Jugoslavije.

Nisam siguran kako, ali upoznali smo se pred sam rat – mislim preko Nazifa Gljive ili Nijaza Durakovića. Nijaz je bio Halidov tip političara i, od svih koji su tada i kasnije došli u javni prostor, samo je njega i njegovu ekipu iskreno poštovao i volio. Nakon Nijaza i njegove ekipe više nikada nije dozvolio da mu se političari previše približe – vidljivo je to bilo i u ovim danima njegovog ispraćaja.

Volio je biti s nama, tada mladim novinarima okupljenim oko Naših dana, kasnije Valtera. Bio sam praktično „matiran“ u tim prvim susretima – znao je sve moje, ali i tekstove kolega novinara, sve što sam objavljivao. Narodnjaka koji čita sve – od tekstova o politici do onih o rock’n’rollu i filmu – u to doba nismo mogli ni u snu zamisliti. Tako je tiho ušao u moj život, kao što je znao ući i u živote hiljada drugih. To je ta romanijska, bosanska socijalna inteligencija, s kojom je s lakoćom živio svoj burni život. Imao je još jednu rijetku osobinu – fotografski je pamtio ljude koje je sretao i prepoznavao ih godinama kasnije prilikom slučajnih susreta. A u svom estradnom, javnom i privatnom životu sreo ih je desetine hiljada.

U ratu smo se ponajviše zbližili. Nakon što nam je SDA ugasila Slobodnu Bosnu, ljeta 1994. obreo sam se u Minhenu. Halid je bio u Štutgartu i često smo se viđali. Bio je očajan zbog rata u Bosni i znali smo po kafanama dočekati zoru uz piće i priču. Otišli bismo ujutro do mog stana i zaspali. Tada smo imali i jednu zajedničku akciju – htio je Harisa Džinovića „približiti Bosni“. Pićem su se tada liječile ratne rane i tuga. Ja sam tada, kao novinar, povremeno sarađivao s Mujom Spahićem i njegovom izdavačkom kućom Embex. Znam da je iz svega toga izašao album za Embex i jedan veliki hit u kojem sam, lobistički, dao svoj skromni doprinos – Jesul’ dunje procvale.

Život je htio da smo nakon rata nekoliko godina bili i prve komšije na Ciglanama. Stanovao je tačno iznad mog stana. Tako smo imali i komšijski period prijateljstva i druženja.

Bio je i dio ekipe našeg filma Nafaka. Sejo Sekson je radio muziku i jednu pjesmu napravio za njega – obradu pjesme U2 With or Without You. S njom smo imali velike ambicije u promociji filma. Ali Sula je na kraju napravio još jednu pjesmu koja je neočekivano bacila sve druge u drugi plan – obradu ilahije Kad procvatu behari. Sve druge pjesme, pa i ona s Halidom, tako su pale u drugi plan.

S tim filmom išli smo na promocije po BiH i regiji. Dramatično je bilo u Zagrebu. Uoči premijere filma dogovorili smo koncert Zabranjenog pušenja u klubu SAKS, koji i tada i sada drži udruga hrvatskih glazbenika. Organizatori su sve dozvolili u programu – nastup Lucije Šerbedžije i drugih glumaca – ali Halid nije mogao. Govorili su:

– Ne uklapa se u hrvatski muzički standard.

Nakon što ih je Sula ucijenio otkazivanjem koncerta, dozvolili su mu da pred kraj izađe na binu i otpjeva temu iz filma. S bine se više nije ni vratio – pjevao je do zore pred raspamećenom publikom. Te noći imao je i rođendan, pa je valjda imao i posebnu inspiraciju.

Nakon mog odlaska s FTV-a naši su se putevi i dalje preplitali. Režirao sam spot za pjesmu Jel’ ti žao što se rastajemo po romanu Jasmina Imamovića, snimali smo, zajedno sa Žerom, najavnu pjesmu za igranu TV seriju Dobrodošli u Orijent Express, a čak sam u jednom navratu, sa Saidom Karalićem, organizirao koncert u Gračanici. Saitu i ljudima iz tog pitomog bosanskog gradića bilo je veoma važno da imaju taj koncert. Halid je samo rekao da može – ne pitajući za honorar. Na kraju je sve ispalo odlično i svi smo bili zadovoljni. Išli smo, na poziv velikana i mog prijatelja Ive Gregurevića na pjesmu i druženja u Orašje.

Zanimljiva je bila i priča o pjesmi Ja bez tebe ne mogu da živim. Zove Halid i kaže:

– Moj kum Mašo ima kćerku Maju, možemo li joj pomoći da dobije kakvu ulogu?

Nazovem Natašu Drakulić, koja je upravo spremala TV seriju Ubice mog oca. Maja je na kastingu bila dobra, preporuka pomogne i Maja dobije ulogu. Kum Mašo i Halid bi da se zahvale ekipi serije. U beogradskom restoranu Novaka Đokovića, uz druženje, pada dogovor da probamo s nekom Halidovom pjesmom u seriji. Gaga, reditelj i stari filmski vuk, kaže: „Dobro bi bilo da imamo neki retro kafanski narodnjak.“ Isti dan Mirko Šenkovski Geronimo šalje demo pjesmu iz svog muzičkog lagera. Za manje od mjesec dana pjesma je bila u eteru – i postala veliki Halidov hit. Poslije mi je Geronimo priznao kako je Halid pjesmu u prvi mah odbio, pa su je nudili Hanki, Enesu Begoviću, pa čak i Asimu Brkanu. Svi odbili. Na kraju se vratila Halidu – i danas je svi znaju, od Vardara do Đevđelije.

Posljednji put smo se vidjeli kada je Sarajevom hodao s unucima. Nekako mi je taj susret bio i najdraži. Bio je već starac kojem su se sve važne stvari u životu posložile, pa mu je status dede savršeno pristajao.

Halid je bio Bosanac. Rođen u muslimanskoj porodici, odgojen za Bošnjake i Bosnu u zlatnim vremenima Titove Jugoslavije. Taj kod ostao je duboko u njemu. Imao je glas, dušu i karakter kakve ja malo ko imao. Znao je šta hoće i uvijek je oko sebe okupljao ljude sličnog kova. I imao je velike pjesme. Osvajao je svoj prostor tiho, bez velike medijske halabuke.
I uspio je nemoguće – da u vremenu sukoba i svađa među komšijama iz Bosne, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i dijaspore bude glas i ime prihvatljivo za sve.

Halidov odlazak s ovoga svijeta bio je grand finale njegovog života. Stotine hiljada ljudi iz cijele „Juge“ koji plaču i pjevaju njegove pjesme pamtit će se zauvijek. Za sva vremena ostat će priča i slava o jednom od najvećih Bosanaca kojeg su ikada voljeli.

Iz zemlje u kojoj Bosanci zvanično još uvijek ne postoje.

(DEPO PORTAL/ak)