Hronični umor poremećaj je koji postaje sve učestaliji u savremenom društvu. Ljudi koji se bore sa ovim stanjem često nisu u mogućnosti da obavljaju svakodnevne aktivnosti, a neki su doslovno "zarobljeni" u krevetu. Jedna od njih je i Ina Ignjatović iz Ćuprije (Srbija), koja je godinama tražila objašnjenje za simptome koji su je iscrpljivali.

"Umor koji ne prolazi"

Gostujući u jednoj emisiji, Ina je otvoreno podijelila svoje iskustvo. Njeni simptomi su počeli kao blage tegobe, ali su vremenom postajali sve izraženiji.

- Prvi simptomi bili su varijacije krvnog pritiska, imala sam i temperature koje su trajale po tri, pa čak i šest mjeseci, konstantnih 37,2. Pored toga, javljale su se česte infekcije, bolovi u mišićima i zglobovima, i umor koji nikada ne prolazi - prisjeća se Ina.

Ljekari su je slali od specijaliste do specijaliste, ali su analize pokazivale da je "zdrava". To je bio dodatni teret – kako za nju, tako i za njenu porodicu.

Život sa hroničnim umorom

Iako su laboratorijski parametri bili u redu, prisustvo hroničnih virusnih infekcija pokazivalo je da nešto nije u redu. Antitijela na čak deset virusa bila su izrazito visoka, što je ukazivalo da organizam ne funkcioniše normalno.

- Stalno sam bila iscrpljena, nisam mogla da odem ni 200 metara od kuće. Gušile su me prostorije sa puno ljudi, stalno mi se spavalo i nisam imala energije. Djeca su bila mala, a ja nemoćna. Srećom, ukućani su me razumjeli, ali šira okolina nije. Ljudi misle da umišljate bolest jer nalazi ništa ne pokazuju - iskrena je Ina.

Strah, nesigurnost i nerazumijevanje okoline

Kao i mnogi pacijenti sa hroničnim umorom, Ina je prolazila kroz strah da je problem psihičke prirode. Sama je otišla kod psihijatra, ali ni tamo nije pronađeno ništa neobično.

- Osjećaj nesigurnosti je strašan – znate da vam nije dobro, a svi vam govore da ste zdravi. To stvara dodatni pritisak i osjećaj neshvaćenosti.

Rješenje nakon pet godina

Nakon dugih godina potrage, rešenje je došlo zahvaljujući prijateljici koja je vidjela gostovanje dr Branka Milovanovića, kardiologa i stručnjaka za hronični umor. Ina mu se obratila i poslije pet godina dobila konačnu dijagnozu.

- Bila sam u pozitivnom šoku kada mi je neko prvi put rekao da simptomi koje imam nisu umišljeni. Kada sam dobila dijagnozu, laknulo mi je. Terapija mi je pomogla i danas nemam ni deset odsto tegoba koje sam imala. Energija se vratila i mogu da radim svoj posao - kaže Ina.

Život poslije dijagnoze

Danas, kada simptome osjeća samo povremeno, uglavnom prilikom promjene vremena, Ina naglašava koliko je važno da pacijent dobije potvrdu da ono što osjeća zaista postoji.

- Najveći spas bio mi je da mi neko kaže – da, to što osjećaš je stvarno. Kada godinama živite sa bolom i umorom, uvijek postoji strah da će se simptomi vratiti, ali sada bar znam sa čim se borim i kako da reagujem - zaključuje ona.

(Stil.rs/DEPO PORTAL/ad)