Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Nikola Patković

Od rodnog romskog naselja u Nišu, preko Golog otoka, do najčuvenijeg svjetskog jazz muzeja u New Orleansu. Glazbeni genij, ali u isto vrijeme, logično uz status genija, i čovjek teškog karaktera - pjesnik, kockar, alkoholičar, ljubavnik, bonvivan... 

Moglo bi se unedogled nabrajati lijepe i manje lijepe epitete i pridjeve koji se vežu uz Šabana Bajramovića, romskog kantautora iz Niša koji je još za života stekao status "kralja romske glazbe", pjevača kojeg su i neki od najvažnijih svjetskih glazbenih kritičara i stručnjaka nazvali balkanskim kraljem soula, bluesa i gipsy glazbe, čija je izvedba pjesme "Đelem, đelem" odabrana za neslužbenu svjetsku himnu Roma, autora brojnih velikih hitova koji pričaju obične male, tople, sretne i nesretne ljudske priče o ljubavi, prijateljstvu, kocki, teškom radu... iz romske mahale i romskih mahala. 

Rijetke su i danas zabave na ovim prostorima na kojima se barem jednom ne otpjeva ili ne pusti "Đelem, đelem" ili "Geljan dade" (poslije prepjevan u "Prokleta je Amerika").

Đelem, đelem

"On je stvarno bio kralj, genijalan umjetnik, čovjek kojemu se divilo, legenda koja hoda...", samo su neke od izjava koje su o Šabanu u dokumentarnom filmu "Šaban Bajramović, kralj romske glazbe", autora Dejana Tasića i Milene Milošević, izrekli oni koji su ga poznavali i s njim surađivali. Za koje je Šaban bio jedan od najvećih umjetnika, ne samo na ovim prostorima, nego i puno šire. 

Najbolje o tome svjedoči činjenica da je najvažniji jazz muzej u svijetu, onaj u New Orleansu, iskazao želju za formiranjem spomen-sobe Šabana Bajramovića u sklopu svog postava, a prošle godine organizirali su i izložbu njemu u čast "Od siromaha do kralja romske glazbe", čime se ovaj glazbenik iz romskog naselja u Nišu našao u društvu velikana kao što su Louis Armstrong, James Brown, Ray Charles i drugi.

Izložbeni postav mogao bi se uskoro pojaviti i u Delta Mississippi Blues Museumu, koji se s tom idejom javio organizatorima Nišville jazz festivala, jednog od najvažnijih i najvećih glazbenih festivala u svijetu koji se već 34 godina održava u Nišu, a koji između ostaloga dodjeljuje Grand Prix Šaban Bajramović za fuziju jazza s drugim glazbenim pravcima.

A, sve to krenulo je zbog jedne nesretne ljubavi, koja će mu priskrbiti pet zatvoreničkih godina na Golom otoku. Šaban je, naime, u djetinjstvu pokazivao veći interes za nogomet nego za pjesmu. No, sve to promijenilo se kada je sredinom 50-ih godina dobio poziv za vojsku. Izdržao je do polaganja prisege, a onda je pobjegao iz vojarne u Puli ili Rijeci. Razlog je bila velika ljubav prema djevojci iz njegova naselja. No, bijeg je potrajao samo do Slavonskog Broda, gdje su ga u vlaku uhitili vojni policajci. Na vojnom je sudu dobio tri godine zatvora, a nakon što je prokomentirao kako ga "sud ne može osuditi onoliko koliko on može izdržati u zatvoru", kazna mu je povećana na pet godina. 

No, Goli otok, pokazalo se, bio je početak priče o velikom umjetniku. Tamo je, naime, družeći se s osuđenim političkim disidentima, intelektualnom elitom Jugoslavije, naučio čitati i pisati, jer u djetinjstvu to nije uspio, budući da je školu rano napustio, a to mu je pomoglo da na papir počne pretakati svoj dar pisanja tekstova i skladanja glazbe za njih. Rezultat je nevjerojatan. Ostavio je iza sebe 20 albuma, oko 50 singlova i oko 700 pjesama koje je potpisao kao autor tekstova ili skladatelj. Konačno, i službeno je okrunjen "kraljem romske glazbe", i to na inicijativu Svjetskog udruženja Roma iz Indije, gdje je jedno vrijeme živio i radio na poziv Indire Gandhi.

Cijeli život na rubu

No, osim glazbenog talenta, Šaban je imao i nevjerojatan talent hodanja po rubu života. Kafane su bile njegovi drugi domovi, a kocka cjeloživotni suputnik koji ga je na kraju i vratio na iste početne postavke s kojih je krenuo u svijet estrade - u siromaštvo i bijedu, u kojima je na kraju i skončao 2008. godine od posljedica srčanog udara. Imao je tada 72 godine. 

Njegov najveći grijeh bio je barbut - igra s dvije kockice, na kojoj je spiskao glavninu onoga što je zaradio. Njegovi suradnici kazuju da im je pričao kako je znao zaraditi i po 20, 30, 40 tisuća maraka, a onda to prokockati za jednu večer. Barbut je dobio i važno, gotovo centralno mjesto u njegovoj autobiografskoj pjesmi "Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda", gdje Šaban pjeva: "Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara - otkud tebi, druže, para, kad si para ti imao, na kartama, na barbutu proćerdao..."

- Šaban Bajramović je propjevao jazz na Nišvilleu 1997. godine. Danima smo se dogovarali oko termina uvježbavanja nastupa, a onda je Šaban, pred sam početak probe (na dan početka festivala), zatražio avans honorara, dobio ga i - nestao. Pojavio se tek na tehničkoj probi, svježe ofarban i širokog osmijeha. Uz kratki dogovor, sve je ‘leglo‘ i južnjački ‘gipsy jazz‘ je potekao niškom salom Doma Vojske Jugoslavije. Ostatak honorara je završio u varljivoj sreći barbuta u lokalnoj kockarnici - prisjetio se Igor Blagojević, direktor i osnivač Nišville jazz festivala, prvog Šabanovog nastupa na ovom festivalu. 

Ostavljao je, prepričava Blagojević, Šaban pare i po bugarskim kafanama i kockarnicama na turneji koju je Blagojević organizirao, kao i njegov posljednji cjelovečernji koncert u Nišu, u pratnji njegovih Crnih mambi, benda koji je osnovao sredinom 70-ih godina i koji ga je pratio do kraja karijere.

- Pratio ga je i izvrsni zbor Veliki bugarski glasovi dirigenta Zdravka Mihajlova. Pjevali su zajedno u ponoć Šabanovu ‘Đeli Mara‘ koju je Goran Bregović koju godinu ranije prisvojio i dao joj naziv ‘Mjesečina‘. Negdje oko 2 poletjelo je ka Šabanovoj glavi par konzervi piva - od njegovih Nišlija - kaže Blagojević, koji se prisjetio i kako je Šaban prvi put probao puževe.

- Bilo je to na jednoj od najluksuznijih svadbi bogatih talijanskih Roma, gdje je pjevao za kilogram zlata. Svoj zlatni zub umalo nije polomio o kućicu puža, dok mu nisu objasnili funkciju vilice. Pjevao je mladencima i sve češće nazdravljao mladoj Don Perignonom, da bi pripit, iza ponoći, ‘s mikrofona‘ zatražio da prvi spava s mladom. Linča se spasio bijegom u noć ostavljajući zlatni honorar - govori Blagojević, koji je posebno ponosan što je uspio 2005. godine na Nišvilleu upariti u duet "kraljicu" i "kralja" - Esmu Redžepovu i Šabana Bajramovića, koji su tada otpjevali njezin veliki autorski hit "Čaje šukarije". Bio je to njihov jedini duet ikada.

Sljedeće godine Festival mu je dodijelio prvu nagradu za životno djelo i uručio brončanu statuu njegove figure, a onda su i najveću festivalsku nagradu nazvali po njemu.

Nastavak teksta čitakte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)