Konačan odlazak velikih umjetnika uvijek je opomena nama koji ostajemo sa živim i sa budućim umjetnicima (i sa znamenitim kulturnim radnicima) da osmotrimo svoj odnos prema njima jer su oni cijeli svoj vijek i svu svoju dragocjenu umjetničku snagu posvetili nama. Posvetili su je nama kao društvu koje bijaše njihova kolijevka, potom stanište njihovim oplemenjenim umjetničkim nemirima, njihovim čudesnim inspiracijskim uzletima. 

Njihova umjetnost, njihov najbolji i jedinstveni dio života, zapravo je posvećen nama u nemjerljivom obilju aspekata i radi kultiviranja onoga najboljeg u nama. Oni nas na jedinstven način čine humanima, i čine nas odlikovanim nad svim živim stvorenjima.

Pravo pitanje glasi: Koliko smo zapravo svjesni toga?

A mnogi od njih preminuli su – mnogi su tako i živjeli – u siromaštvu, izloženi egzistencijalnim poniženjima. Stoga je – nema sumnje – jedno od važnih mjerila za zrelost i osviještenost, za nezapuštenost društva, njegov odnos prema umjetnicima

Ne smijemo zaboraviti važnost njihove društvene uloge, njihovu istinsku društvenu važnost jer oni stvaraju transpovijesne i univerzalne vrijednosti budući da najbolja umjetnost u svojoj biti nije ni etnička ni nacionalna, niti je današnja: u svojim najboljim ostvarenjima ona nas kao etniju i naciju uspješno uznosi u najplemenitiji dio bratstva ljudskoga roda – kao apsolutno intersubjektivna i svevremena. 

A mnogi od njih preminuli su – mnogi su tako i živjeli – u siromaštvu, izloženi egzistencijalnim poniženjima. Stoga je – nema sumnje – jedno od važnih mjerila za zrelost i osviještenost, za nezapuštenost društva, njegov odnos prema umjetnicima.

Društvom uglavnom upravlja, određuje norme i pravila, odveć kruta birokratija koja daje penzije samo onima što su decenijama svakodnevno i uredno dolazili na svoja radna mjesta. To je u redu; to jest njihova zasluga. Međutim, društvo bi moralo imati razumijevanja za posebnost, čak za ekscentričnost umjetnika za koga nema radnog mjesta jer je upravo ekscentričnost ishodište njegova djela, za umjetnika u kome i dok se budi i kada liježe, uvijek i popsvuda – blagotvorno fermentira ideja koja potom u umjetničko djelo stasava i ponosom svih nas biva. 

Očito je da mnogi ne znaju kako su umjetnici – u društvu koje u potpunoj uređenosti nalikuje u svemu uzornoj košnici – među onima koji su među nama najbolji.  Oni su polen medni

Umjetnik nema radnog vremena – moralo bi to znati društvo koje bi i tom osviještenošću moglo da se oplemenjava, s tim da se njegov status osigurava na temelju njegova opusa.

Stoga, najboljim umjetnicima (nije teško utvrditi kriterije na temelju njihova opusa) društvo bi moralo dati penzije da bi živjeli sigurno i dostojanstveno. Time bi društvo dalo doprinos i vlastitom dostojanstvu i zrelosti upravo kao društva, jer – društvo je nešto kvalitetnije i od države i od birokratije.

Umjesto toga, umjetnici nerijetko žive siromašni i poniženi iako su – nesumnjivo i kao naročita vrijednost – u udžbenicima našoj djeci, iako su pouzdani naši vodiči u bratstvo ljudskoga roda koje izgrađuje upravo intersubjektivni i kosmopolitski duh umjetnosti.

Očito je da mnogi ne znaju kako su umjetnici – u društvu koje u potpunoj uređenosti nalikuje u svemu uzornoj košnici – među onima koji su među nama najbolji. 
Oni su polen medni.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook