- Tri puta sam pokušala izvršiti suicid, svaki dan razmišljam kako ću se ubiti - uznemireno je putem telefona pozvala redakciju Avaza Sarajka N. G. (identitet poznat redakciji).

Uplašeni zbog poziva o samoubistvu, polako smo pokušali razgovorom da je smirimo, upitavši je treba li pozvati Hitnu pomoć, na šta je odgovorila: "Ne treba mi Hitna, ništa mi više ne treba".

Uslijedila je potresna priča N. G. koja se godinama bori sa svojim psihičkim stanjem i Komisiji za procjenu zdravstvenog stanja radi invalidnine pred kojom je danas po treći put morala objašnjavati o teškom psihičkom stanju u kojem se nalazi, o liječenju na psihijatrijskoj klinici u Jagomiru.

Šta će meni život?

Njen slučaj prikazuje, šta sve građani moraju da prolaze kako bi nekome dokazali da je njihov invaliditet takvog stepena da više nisu sposobni za rad. Ovo je i priča o državi koja malo brine o mentalnom zdravlju svojih građana i na sve načine izbjegava da im pomogne.

- Danas sam bila na Komisiji, bili su tako neugodni. Svaki put kažu liječenje nije završeno, dva puta idem u Jagomir, trujem se lijekovima, nemam snage, jednostavno mi se više ne živi i nemam od čega da živim. Liječim se od 2016. godine. Imala sam tri pokušaja samoubistva. Mijenjali su mi terapije. Šta će meni život. Bili su jako drski i bezobrazni na Komisiji kao da sam ja zdrava osoba. Dok sam mogla, ja sam radila, ali više nemam snage, ne mogu više - kaže ova Sarajka, te uznemireno nastavlja da objašnjava.

- Nemam pojma kome da se više obratim. Tri puta idem na Komisiju, kažu liječenje nije završeno, još mi doktorica, prošli put kaže, ovo se ne može izliječiti, ovo je do kraja života. Ali do kog kraja života. Kraj života može meni biti sutra, a stvar je u tome što nikoga ne interesuju psihički bolesnici, i onda kada se ti psihički bolesnici ubiju kažu: "Što se ubio. Zašto se ubio, bio je miran, bio je fin". Ili kad ubije, onda su ubice, a ne psihički bolesnici. Postoji li iko da odreaguje na psihičke bolesnike, da se ljudima pomogne na bilo kakav način. Šta sad, ja se sad mogu ubiti, evo nek dođe ekipa, ja ću se baciti u Miljacku – navodi N. G.

Ratne traume za cijeli život

Kaže da je bila u Armiji BiH, kao i njen otac A. P. (identitet poznat redakciji) koji je preminuo prošle godine.

- Meni život ne predstavlja ništa, nema šta me nije pregazilo, od rata , borbe u ratu , od Pofaličke bitke, Žući, traume su ostale za cijeli život, da bi se neko fino ustoličio, a mi oboljeli treba da se ubijamo. Koga briga imaš li šta jesti. Hoću samo da se zna šta se radi i kako se radi. Znam puno osoba koje su sa dvije- tri godine radnog staža, preko štele, dobijali sve. Ljudi koji su stvarno bolesni nek se ubijaju, pa evo ubijat ćemo se , samo objavite molim vas šta se radi. Otac mi je bio RVI, umro je u novembru mjesecu i to me strašno pogodilo, kompletna porodica se borila za ovu državu i šta smo na kraju doživjeli - kaže ova Sarajka.

U razgovor se uključio njen tetić koji je pojasnio da N. G. nekoliko puta ide na Komisiju.

- Poenta je što ova žena ide na Komisiju već nekoliko puta , ležala je u bolnici nekoliko puta po dokumentaciji za samoubistvo. Tvrde se da liječenje nije završeno. Postavlja se pitanje, ako je ova žena bolesna, je li treba da se ubije da bi oni njoj, posthumno nešto dodijelili. Kažu liječenje nije završeno, ja imam prijatelje u kolicima, on se i dan danas liječi. Znači nije poenta je li liječenje završeno ili nije, nego je li sposobna za radi ili nije. Na nalazu nema imena ovih ljekara, ako se sutra nešto desi, ne znaš kome policiju da nazoveš - naveo je.

(Avaz.ba/DEPO PORTAL/au/Foto: Facebook)