- Ako želite znati sve o meni, samo pogledajte površinu mojih slika, filmova i mene samog – i tu sam. Nema ničeg iza toga - rekao je Andy Warhol novinarki Gretchen Berg 1966. godine. Taj je umjetnik − najpoznatiji po slikama limenki Campbellove juhe, skulpturama od kutija Brillo i portretima filmskih zvijezda − ostao sinonim za pop art, ali i za hladnu, nedokučivu distanciranost, prenosi Tportal.

No, izložba "Andy Warhol: My True Story", postavljena u galeriji Newlands House u Petworthu u engleskom Zapadnom Sussexu, otvara novo poglavlje u razumijevanju te ikone. Kroz 11 tematski uređenih prostorija, izložba pokazuje koliko se Warholova privatna ličnost razlikovala od njegove javne slike – umjesto bešćutnog simboličkog brenda, prikazuje sramežljivog, osjetljivog čovjeka punog unutarnjih nemira. Među eksponatima nalaze se porodični artefakti, rani crteži iz arhiva i do sada neviđene intimne fotografije te otkrivaju novo lice Warhola – jednako poznatog kao i njegove slike Marilyn Monroe i Mona Lise u stilu pop arta.

- Shvatila sam odmah, čim sam počela slušati njegove audio snimke i upoznavati porodicu, koliko je bio kompleksan kao osoba - kaže kustosica izložbe, profesorica Jean Wainwright, britanska historičarka umjetnosti i autorica. Wainwright, svjetski priznati stručnjak za Warhola i dugogodišnja prijateljica porodice Warhola (Andy je kasnije iz prezimena izbacio slovo 'a' - Warhol), posvetila je decenije istraživanju njegovog opusa i ličnosti. Tokom 1990-ih, dok je pisala doktorsku disertaciju o njegovim audio trakama, putovala je u njegov rodni Pittsburgh da bi intervjuisala članove njegovog najužeg kruga i preslušala više od 2000 kaseta na kojima je Warhol bilježio događanja, razgovore i svoje misli.

Danas su te trake pod embargom do 2037. godine, 50 godina nakon Warholove smrti – dozvoljeno ih je slušati, ali ne i transkribovati. Niko ih, dakle, ne poznaje bolje od Wainwright. 

- Imala sam pristup kakav niko prije nije imao - rekla je za BBC. "Dobila sam stvarni osjećaj o tome ko je bio kao čovjek".

Traume nakon napada

Spomenemo li ime Andy Warhol, većina će odmah zamisliti figuru iz njujorške avangarde: distanciranog, vječito cool umjetnika s crnim sunčanim naočalama, u kožnoj jakni i s razbarušenom perikom, okruženog slavnim osobama u svom legendarnom studiju The Factory. 

- Zamišljamo ga kao kralja zabava, epicentar njujorške scene. Čim sam počela slušati snimke i razgovarati s njegovom porodicom, postalo mi je jasno koliko je bio višedimenzionalan. Bila sam poput detektivke koja povezuje tragove - kaže Wainwright.

Najveća zabluda o Warholu, tvrdi Wainwright, jeste ona da ga nije bilo briga i da se cijeli njegov opus samo temeljio na "površinskom utisku". Fotografija Gerarda Malange iz 1971., prikazana prvi put u muzeju, ukida taj mit. Snimljena na dan kada je Warhol saznao da je Valerie Solanas – žena koja ga je pokušala ubiti 1968. – puštena iz zatvora, prikazuje ga zamišljenog, s pogledom uperenim u daljinu.

U kasnijem dijelu izložbe prikazan je crtež iz 1985./86., prikaz lobanje i dijela trupa, s fokusom na fizičku ranjivost – tiho, ali jasno svjedočanstvo o trajnim posljedicama napada. Warhol je nakon ranjavanja morao nositi steznik do kraja života, a godinu kasnije, 1987., umro je od komplikacija nakon operacije žučnog mjehura.

- Zaista mu je bilo stalo. Sam je stvorio lik tog hladnog lika s naočalama, ali ispod toga krilo se krhko ljudsko biće puno dvojbi, tjeskobe, sramežljivosti, nesigurnosti - ističe Wainwright. 

U svojim dnevnicima opisuje, npr., trenutak sa zabave povodom godišnjice kluba Studio 54, 1978. godine, kada su mu dali mikrofon, a on nije uspio izgovoriti ništa suvislo. 

- Samo sam proizvodio zvukove… i ljudi su se smijali - zapisao je.

Opširnije čitajte OVDJE.

(Tportal.hr/DEPO PORTAL/au)