DEPO Portal

Depo preporuka

Elektricitet sаm jа sаm... Elektricitet u ljudskom obličju. To ste i vi, gospodine Smith, аli togа niste svjesni!

Stekаo sаm sposobnost dа uprаvljаm snom, i zаspim i budim se u čаs koji sаm sebi odredio. Ako mi nešto u onome što rаdim nije jаsno, primorаvаm sebe dа mislim o tome u snu i nа tаj...

Kolumna

Odlučio sam da se...

Dennis Gratz
16.05.2012.

Otkako sam na kongresu izabran na mjesto predsjednika krajem marta 2011. godine, razmišljam o ideji pisanja bloga. Razlog zašto je prošlo nešto više od godinu dana do realizacije ovog nauma je...

Ivo Andrić u Višegrad,...

Zoran Bibanović
10.05.2012.

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U...

Zašto je 'Kad bi ovo...

Anila Gajević
16.04.2012.

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u...

Matica hrvatska za...

Slavo Kukić
16.04.2012.

Nakana mi je bila pisati tekst na sasvim drugu temu. A tema za pisanje, hvala Bogu, ima i više no što bi želudac normalna čovjeka mogao provariti. Cerićevo, primjerice, svojatanje BiH i njezino,...

Ekran

Bizz Promo

VRTOGLAVICA U DVORIŠTU/ANGAŽIRNA UMJETNOST U BEOGRADU: Ovo nije film - opasno djelo Jafara Panafija

Jasmin Duraković u svojoj redovnoj kolumni piše o nekoliko kulturnih događaja koje je obišao i gledao prilikom posjete Beogradu; između ostalih i o zabranjenom filmu Jafara Panafija 'Ovo nije film' za koji tvrdi da je možda najsubverzivniji film ovoga autora i da imamo razloga da strepimo za njegovu sudbinu

Piše Jasmin DURAKOVIĆ

U GALERIJI SANU: Oktobar u Beogradu. Jusuf Hadžifejzović  i ja otišli na dan-dva. Zovemo to –kulturnom izvidnicom u prijestolnici Balkana. Odsjedamo u hotel Union, kod Kinoteke; sobe su stare i razdrmane, ali hotel je u centru i dobar za planirane akcije. Jutro je rezervisano za galerije. Prvi izložbeni prostor u koji ulazimo je Galerija SANU; tu je izložba Miodraga B. Protića. Ko je Miodrag B. Protić? Kažu - važna ličnost druge polovine 20 vijeka u Srbiji; slikar, teoritičar i umjenički krtičar ali i prvi upravnik Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Izložbu je krajem oktobra otvorio, a ko bi drugi, Dobrica Ćosić, a mediji su opširno izvještavali o ovoj izložbi. Protić je bio osrednji slikar i podržavatelj modernističkih tendencija u srpskom slikarstu, ali je njegov najveći značaj za srpsku kulturu što je još davne 1958. uspio nagovoriti tamošnje vlasti da donesu odluku o osnivanju i izgradnji Muzeja savremene umjetnosti. Muzej je počeo sa radom 1965. Tu mi pada na pamet da Sarajevo još uvijek nema svoj muzej savremene umjentosti, mada ima najbolju kolekciju djela suvremene umjetnosti na prostorima jugoistočne Evrope – Ars Aevi. Valjda će ova nova sarajevska vlast imati mudrost i hrabrost da konačno uđe u realizaciju ovog toliko potrebnog projekta u bosanskoj prijestolnici.

Za sebe u JAMESDIN jednom videu kaže: „Ja sam angažirani umjetnik bez jasno izgrađenog stava o klasnoj svijesti“.  Vjerovanto ga zbog ovakvih anti-ideogolema koji zastupa   neće podržati (klasno svijesna) donarska NGO kamarila ali će kod poznavatelja istinske umjetnosti imati dobru prođu.

JAMESDIN U BKC: Vidjeli smo to jutro još nekoliko izložbi ali nekako najviše zvoni ona u BKC-u – izložba Aleksandra Jestorovića  JAMESDIN-a „Stoka sa istoka“. JAMESDIN je po vokaciji slikar pa su mu najčešće takvi i radovi, ali istovremeno radi u drugim tehnikama i medijima. Upravo ta širina umjetničkog zahvata ali i lucidnost misli koje izviru iz njegovih radova su ono što ovu izložbu i ovog umjetnika izdvajaju iz mase sličnih koje smo gledali posljednjih godina.

Jamesdin je prije dvije godine otišao da živi u Berlin, današnju svjetsku prijestolnicu umjetničkog duha i slobode; zato je njegova izložba neka vrsta ironijskog obračuna sa današnjom integracijskom Evropom i pokušajem da se sačuva snaga vlastite autentičnosti u svijetu umjetnosti u kojem vladaju marekto-birokracija ili angažiranost projektovana po željama kulturnih financijera iz EU politkoma. Svi radovi ovog talentiranog  umjetnika posjeduju ovu crtu. Istovremeno, on izbjegava opća mjesta u svom ironijskom i naizgled haotičnom miješanju tehnika i žanrova koje koristi – od slike i fotografije do ready-made objekta, instalacije ili videa. Ali svi radovi izloženi na na ovoj izložbi imaju svoju priču, a sa dobrim razlogom zašto su ti radovi tu. Za sebe u jednom videu kaže: „Ja sam angažirani umjetnik bez jasno izgrađenog stava o klasnoj svijesti“. Vjerovanto ga zbog ovakvih anti-ideologema koje zastupa neće podržati (klasno svijesna) donarska NGO kamarila, ali će kod poznavatelja istinske umjetnosti imati dobru prođu.

“Pjesma sa Tibeta” je mogla bi velika filmska priča, ovako je tek nešto više od jednog (ne)korektnog angažiranog dokumentarca

PJESMA SA TIBETA: Bili smo i na filmskom festivalu “Slobodna Zona”; to je festival posvećen angažiranoj umjetnosti. Prvo na šta smo naletjeli bio je jedan vrlo angažiran anti-kineski film “Pjesma sa Tibeta” (Song of Tibet). Priča ovog dugometražnog dokumentarca krajnje je potresna: autor filma Ngawang Choephel je kao mali dječak, zajedno sa majkom, izbjegao sa Tibeta zbog progona kineskih vlasti. Završava u egzilu muzičku akademiju i proučava tibetansku etno muziku koja je svih ovih godina (od polovine prošlog vijeka) pod udarom kineskog modela kulture i propagande. Nqawang Choepel polovinom sedamdesetih dolazi u Tibet kako bi napravio dokumentarni film o tibetanskoj etno muzici ali ga kineske vlasti hapse i osuđuju na višegodišnju kaznu zatvora. U zatvoru boravi nekoliko godina ali ga, pod pritiskom javnosti predvođenom britanskom pjevačicom i političkim aktivistom Annie Lennox, puštaju. Premijera ovog filma bila je 2009. na Sundance Film Festivalu, na kojem dobiva glavnu nagradu žirija; nakon toga film putuje po mnogim festivalima i dobiva niz drugih značajnih nagrada.

Priča dokumentarca je potresna a muzika predivna. Kinezi uistinu jesu napravili genocid nad čitavom jednom kulturom; o svemu ovome svjedoči ovaj dobro upakovani politički dokumentarac. Međutim, upravo je to i njegova najveća mana. Iako je Ngawang Choephel potpisan kao autor, reditelj i producent filma, nemoguće se oteti utisku da iza filma ipak stoji američki know-how filmski i produkcijski, ali i ideoološki packing. Jer film je gotovo pa savršena osuda kineskog režima; sve je tu prikazano; ljudska i kolektivna patnja i tragedija, ljepota etno tibetanske muzike i pejsaža u sudaru sa surovošću režima koji je uništavao jednu kulturu, surovi snimci kineskih zatvora… I upravo u ovim snimcima vidimo kako autentični prikaz ljudske priče i tragedije prelazi granicu i postaje ono protiv čega se film bori – propaganda. Naime, autor(i) ovog filma ne razdvajaju dokumentarno od konstrukcijskog i počinju da manipuliraju sa osjećanjima publike. Tu možda film dobija na angažiranoj poruci ali definitivno smanjuje njegovu umjetničku snagu. Šteta, “Pjesma sa Tibeta” je mogla biti velika filmska priča, ovako je tek nešto više od jednog (ne)korektnog angažiranog dokumentarca.

Iako se film ne bavi niti jednim tabuom iranskog društva, pa samim tim bi za iranske cenzore trebao biti benigan, možda je ovo dosada i najsubverzivniji Pafafijev film; pokazuje kako je nemoguće kontrolisati ljudski duh bez obzira kakve prepreke pred njim postavljali

OVO NIJE FILM: Jafar Panafi je filmski reditelj iz Teherana. Napravio je nekoliko velikih filmova (Ogledalo, Bijeli balon, Offside, Krug) sa kojima je obišao velike svjetske filmske festivale. Trenutno se nalazi u kućnom pritvoru; u decembru 2010. iranske vlasti su ga osudile  na 6 godina zatvora i 20 godina zabrane bavljenja filmom.

“Ovo nije film” je video zapis nastao u periodu dok je Panafi čekao u svom stanu konačnu odluku iranskog suda o kazni. Iako ni bi smio da snima, on konspirativno poziva svog prijatelja  da ga snima kako objašnjava šta bi trebala biti  priča scenarija koji mu od strane vlasti nije odobren za snimanje. Najveći dio ovog materijala je upravo to; scenarista i reditelj u svom stanu objašnjava u kameru kakav bi film trebao da radi. A objašnjavanje scenarija formalno-pravno nije snimanje filma pa reditelj ne krši odluku suda. Prijatelj snimatelj odlazi, ostaviviši upaljenu kameru u Panafijevom stanu. Dolazi komšija, student umjetnosti, Panafi uzima upaljenu kameru u jednom kadru putuje sa studentom u liftu, dok ovaj od komšija uzima smeće koje treba baciti na smetljište na ulici. Ovaj kadar traje dok student ne iznese smeće na ulicu; tamo je vatromet zbog nekog državnog praznika. I rez, kraj..

I to je to – iako formalno nije snimio film, autor ima svoje djelo. Suštinski je sve tu što je potrebno da bi neko djelo pripadalo sedmoj umjetnosti. Jer, ako je film umjetnost pokretne slike, a to prvenstveno film jeste, onda je po tim kriterijima ovo djelo - čisto remek-djelo. Njegovo poigravanje sa dozvoljenim u jednoj za njega eksremno opasnoj situaciji  jedna je dimenzija ovog umjetničkog djela u formi pokretne slike. Ovdje je Panafi pokazao svoje filmsko majstorstvo, dok su posljednji 10-15 minuta filma briljantni; njegov izlazak van stana sa upaljenom kamerom je čisto igranje sa životom, kao što je to najčešće i pravljenje filmova općenito. U tih 10-15 minuta imamo sve – priču, duh, imaginaciju, suspense, neočekivano, paradoks, duhovitost, emociju i inteligenciju. Više nego dovoljno za jedan veliki film.

Iako se film ne bavi niti jednim tabuom iranskog društva, pa samim tim bi za iranske cenzore trebao biti benigan, možda je ovo do sada i najsubverzivniji Panafijev film; pokazuje kako je nemoguće kontrolisati ljudski duh bez obzira kakve prepreke pred njim postavljali. A to vlasti i diktatori najmanje vole; zbog svega ovoga imamo razalgoa da strepimo pred sudbinom  ovog velikog umjetnika koji dolazi iz Teherana i o kojem posljednjih mjeseci ne znamo ništa.

MJUZIKL KOSA: Odlazak u Atelje 212; gleda se adaptacija čuvenog antiratnog komada “Kosa” u režiji reditelja i upravnika pozorišta Kokana Mladenovića. Ovdje je antiratni kontekst zamijenjen svijetom korporacijske pohlepe. Dosta zgodno, predstava je dobro režirana, beogradsko glumište dobro igra i pjeva, fali malo konkretne koproracijske kritike iz samog srpskog i beogradskog miljea. Valjda je zato nepoznati umjetnik ispisao ispod plakata ove predstave kratki komentar – Filozofija palanke. Ali, možda je bilo i previše angažirane umjetnosti za samo jedan dan u ovoj kulturnoj izvidnici po balkanskoj prijestolnici.