ŠEZDESET GODINA KASNIJE

Krvava buna - neispričana cazinska priča

Arhiva01.07.10, 15:45h

PODIJELI NA

24 SATA

Tresla se Skenderija večeras: Bosna srušila bh. prvaka Igokeu (82:76), prvi poraz za goste iz Laktaša

Bolne riječi roditelja zlostavljanog dječaka: 'Sklonili smo ga kod rodbine, da proba malo zaboraviti na sve to'

U Narodnom pozorištu u Sarajevu održana bh. premijera dokumentarnog filma 'Hako' Josipa Pejakovića

Poznata tačna prognoza za prvomajske praznike: Kakvo vrijeme nas očekuje od 1. do 3. maja?

U svjetlu šezdesetogodišnjice surovo ugušene Cazinske bune, koja se zbila 5. i 6. maja 1950. godine, a o čemu se raspravljalo i na posljednjoj sjednici Parlamentarne skupštine BiH, DEPO portal oživljava sjećanje na najkrvaviju pobunu bosanskih seljaka

bunaPiše: Mirna DUHAČEK

Cazinska buna 1950. desetljećima je bila tabu tema, malo istražena i sakrivena od javnosti sve do početka 1990-ih, kada slovenska istoričarka Vera Kržišnik-Bukić o ovom događaju, kao i svemu što je uslijedilo poslije, objavljuje opsežnu i detaljnu knjigu „Cazinska buna 1950.“, pokrivši je sa svih aspekata. Ova knjiga prije svega tretira odnos države i seljaštva u socijalizmu, a činjenice vezane za Cazinsku bunu temelje se na arhivskim zapisima sa vojnog suđenja i sačuvanoj dokumentaciji UDB-e.

U Cazinu se bune muslimani, a s druge strane, na Kordunu, Srbi. Srbi više ističu stav ustaničkog duha ili ustaničkog okruženja, koje je karakteristično za taj kraj. To je i razlog što ti krajevi nisu doživjeli sudbinu kakvu su doživjeli muslimani. Cazinska buna je tada okarakterisana kao kontrarevolucionarno djelovanje zelenokadrovaca, ustaša, četnika, domobrana

Ove godine obilježena je šezdesetogodišnjica Bune, koja se zbila 5. i 6. maja 1950. godine. Buna je, pak, izbila iz razloga forsirane kolektivizacije sela, velikih nameta koje je država stavila pred seljake.


-          Osjećao se taj pritisak kroz kolektivizaciju, koja je dobrim dijelom bila pljačka. Obrazloženje je bilo da je otkup zapravo podrška industrijalizaciji zemlje, što je u izvijesnoj mjeri i bio, ali je u suštini predstavljao i veliki namet na seljake, jer su uzimali i ono što seljaci prosto nisu imali. Jednostavno se provodila, u ime ideološkog koncepta, forsirana industrijalizacija zemlja, a ideološka osnova je bila pokušaj stvaranja radničke klase. Komunistička partija Jugoslavije, kao vladajuća partija radničke klase će, zapravo, zbog kontrole nad radničkom klasom koja se mora stvoriti, uspostaviti kontrolu nad čitavim društvom. To je onda vodilo tom procesu, rekao bih, gotovo uništenja seljaštva, kaže za naš portal direktor Instituta za istoriju Sarajevo, prof. dr. Husnija Kamberović.

Naglašava, međutim, da to nije bila jedina pobuna naroda u to vrijeme u BiH, međutim nigdje nije bilo tako snažnih pobuna kao tamo. Ili bolje rečeno, pobuna koje su imale tako strašne posljednice.

-          U Cazinu se bune muslimani, a s druge strane, na Kordunu, Srbi. Srbi više ističu stav ustaničkog duha ili ustaničkog okruženja, koje je karakteristično za taj kraj. To je i razlog što ti krajevi nisu doživjeli sudbinu kakvu su doživjeli muslimani. Cazinska buna je tada okarakterisana kao kontrarevolucionarno djelovanje zelenokadrovaca, ustaša, četnika, domobrana, pojašnjava Kamberović.

Još ima živih svjedoka Cazinske bune, koji sada imaju preko 80 godina, ali i dalje osjećaju strah govoriti o događajima iz 1950. Jer neke rane i nakon 60 godina ostanu svježe

Ali istina je skroz suprotna - ključne vođe pobune, zapravo, su redom bili partizani. Svi ključni lideri su bili partizani i Srbi, a neki i prvoborci '41, među kojima su najistaknutiji bili Milan Božić, Ale Čović i Stojan Starčević.

Seljaci su pružili neku vrstu otpora, ali nije tu bilo riječi ni o kakvom velikom naoružanju, niti velikim borbama. Ta činjenica ipak nije spriječila UDB-u da konstruira cijelu priču kako su se oni naoružavali i spremali za pobunu.

-          Nije tu bilo pušaka i bitaka. Bila je to klasična seljačka buna kojom su seljaci željeli iskazati svoj revolt, stanje u kojem se oni nalaze. To je trajalo dan-dva, 5. maja je počelo, a 6. maja je Buna već dobrim dijelom bila ugušena, kaže Kamberović, dodajući da „ono što je karakteristično za Bunu jesu više posljednice, nego sami događaji tokom pobune, jer je kazna za sudionike bila drastična“.

Nije to čak bila ni presuda koja je podrazumijevala smrtne kazne za vođe pobune – jer to nije bilo ništa neobično za to vrijeme da neko ko digne bunu, mora računati da će u slučaju da doživi poraz, trpjeti i same sankcije, objašnjava Kamberović:

-          Desetak ljudi je poginulo u okršaju koji su priredile vojska i policija.  Država je organizirala kakva-takva suđenja, ali bilo je suđenja, doduše na vojnom sudu – jer su to tretirali kao pobunu protiv države. Vojni sudovi su u svim zemljama najdrastičniji sudovi i donose najdrastičnije kazne, tako da i ove kazne mugu izgledati drastičnim, ali su provedene po tadašnjem zakonu. Međutim, ono što će uslijediti poslije je drastično, a to je odluka da se cijele porodice, cijeli krajevi kolektivno isele s jednog prostora na drugi. Uglavnom su ih raselili na prostor Srpca i to je bila drastična kazna, koja nije bila predviđena ni u jednom zakonu.

Kolektivno su preseljeni u selo u kojem je većinsko bilo srpsko stanovništvo, dok su u Cazinskoj buni većinskim dijelom sudjelovali muslimani.

Kako iznosi direktor Arhiva Unsko-Sanskog kantona Fikret Midžić, prema dokumentima koje je sakupio od 2000. godine, kada je skinut embargo s UDB-inih dokumenata vezanih za Cazinsku bunu, zbog učešća u pobuni uhapšeno je 575 osoba s područja Cazina i 123 s područja Velike Kladuše. Tokom obračuna poginulo je osmoro pobunjenika: Agan i Mahmut Beganović, Sahin Seferagić, Muso Kovačević, Mehmed Mehuljić, Hasan Čavić, Selim Šarić i Arif Durmić.

Vonji sud je donio 16 presuda na smrt streljanjem, dok je osam i izvršenih. Smrtne kazne dobili su: Husejn Kapić, Milan i Nikola Božić, Mile Miljković, Ramo Karajić, Hasan Kekić, Ale i Dedo Čović, Smail Ajkić, Stojan Starčević, Hasib Beganović, Husein Zekanović, Đulaga Šumar, Agan Ćoralić, Muharem Dervišević, Mehmed Tabaković i Nezir Bajraktarević.

Razlog tako drastičnih kazni za vođe i učesnike pobune, smatra prof. Kamberović, bio je što je KPJ i dalje nastojala dokazivati svoju pravovjernost pred Staljinom, iako je dvije godine ranije došlo do raskola sa Sovjetskim savezom.

-          Nekoliko mjeseci nakon izbijanja sukoba s Informbiroom, KP 1949. godine će krenuti u forsirani proces kolektivizacije sela. Ja mislim da je to jedini poraz koji je Tito doživio u sukobu sa Staljinom. To znači da je on, kako bi dokazao ispravnost svoje partije, krenuo u proces kolektivizacije, što dotad nije. Oni ništa drugo nisu radili, nego slijedili Staljinov model, koji je imao princip da čitave narode, koje je on sumnjičio da nisu odani socijalizmu, preseljava iz jednog kraja u drugi. To je, zapravo, bio model koji su Tito  i njegovi preuzeli i primijenili upravo na primjeru Krajine. Oni su ljude za koje su smatrali da nisu odani iselili iz jednog kraja u drugi. Takvo nešto nije postojalo u zakonu“, priča Kamberović.

Vojni sudovi su u svim zemljama najdrastičniji sudovi i donose najdrastičnije kazne, tako da i ove kazne mugu izgledati drastičnim, ali su provedene po tadašnjem zakonu. Međutim, ono što će uslijediti poslije je drastično, a to je odluka da se cijele porodice, cijeli krajevi kolektivno isele s jednog prostora na drugi. Uglavnom su ih raselili na prostor Srpca i to je bila drastična kazna, koja nije bila predviđena ni u jednom zakonu.


Danas, kaže Fikret Midžić, Arhiv USK ima skoro kompletnu dokumentaciju vezanu za Cazinsku bunu 1950. i događaje koji su uslijedili. Ima dokumente iz UDB-ina arhive, pod šifrom „Cazinski ispad“, kako je Buna tada, između ostalog, okarakterizirana.

-          Kasnije sam dalje nastavio prikupljati građu, i dosta dokumenata sam pronašao i u Arhivu Banje Luke, gdje se našla kompletna partijska dokumentacija oblasnog komiteta KP za Bosansku krajinu, kao i građa Općinskog suda Cazin. U Arhivu sada imamo oko 2.000 dokumenata koji svjedoče o događajima vezanim za Cazinsku bunu. Tu su i presude i optužnice i deportacije i razgovori i isljeđivanja i ispitivanja i spisak familija koje su deportovane“, kaže Midžić.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović za Depo kaže da još ima živih svjedoka Cazinske bune, koji sada imaju preko 80 godina, ali da i dalje osjećaju strah govoriti o događajima iz 1950. Jer neke rane i nakon 60 godina ostanu svježe.

Posljednjeg dana juna ove godine, na 80. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, odbijena je rezolucija o „osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od nadležnih vlasti Jugoslavije/FNRJ, a koju je predložio poslanik Husein Nanić.

VERA KRŽIŠNIK BUKIĆ:

Cazinska buna traje i danas!

vera kržišnik bukićUtrošili ste sedam godina života na istraživanje za potrebe Vaše knjige “Cazinska buna 1950.”. Kako danas, sa distance od 20 godina, gledate na taj period i kroz sve što ste prolazili, uključujući i prijetnje koje ste dobijali zbog pisanja ovih, kako su primljeni u dijelu javnosti, "satanskih stihova"? Kakva Vas sjećanja vežu za taj period Vašeg istraživanja i pisanja o Cazinskoj buni i kakve ste prijetnje dobijali?

Osjećaji koje sam zbog nastajanja knjige doživljavala prije 20 godina bili su mješoviti. Bila sam tada potpuno svjesna da stvaram jedno veoma značajno znanstveno djelo koje će, međutim, neminovno imati i šire, a različite društvene implikacije. Da će biti knjiga “Cazinska buna 1950.” značajno naučno dostignuće znala sam zbog toga jer sam na nekoliko godina prije nje doktorirala i objavila disertaciju iz tematike agrarnog i seljačkog pitanja u Bosanskoj krajini u prvom razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, a što je bila za mene važna stručna podloga za razumjevanje onih okolnosti ne samo u BiH ili Jugoslaviji, već i za razumijevanje položaja seljaštva u socijalizmu općenito. Bez tog prethodnog kontekstualnog poznavanja ukupnih društvenih prilika moj bi metodološki pristup, nakon donesene odluke da se upustim u pisanje jedne takve knjige kao što je kasnije ispala “Cazinska buna 1950.”, sigurno bio drugačiji, u svakom slučaju manje kompleksan i možda ne toliko konkretan kakav sam predstavila u toj knjizi. Naučna radoznalost koja me je tako strasno gurala u traženje odgovora na sva nova i mnogobrojna iskrsavajuća pitanja u mom istraživanju, stvarala je i neke okolnosti koje su za svakog istoričara delikatne naravi. Naime, kad je u pitanju tzv. savremena istorija, a u nju možemo danas slobodno ubrajati ne tek poslijeratno razdoblje već i samo vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogi društveni događaji i procesi još nisu posve završene istorijske činjenice, pa mora, tako, istoričar da se sam opredjeljuje šta je već zrelo za naučno tumačenje, a šta nije. Seljački ustanak u Cazinskoj krajini i Kordunu 1950. godine spadao je u drugoj polovici 1980-ih godina - kad sam sama dakle najintenzivnije istraživala ovu tematiku - među ta još ne posve završena zbivanja. No, da ne bih sada preduboko zaronila u inače potrebno višestrano objašnjavanje, neka ovom prilikom kažem samo to da je trebalo kritički ocjenjivati ne tek događaje, već i državni poredak kao sistem te konkretne pojedince koji su imali u ono vrijeme ključne funkcije u društvu od lokalne do savezne razine. I upravo u tom segmentu nastupili su problemi. Ako je autor knjige htio objasniti neko zbivanje, potrebno je bilo odgovorne pojedince imenovati. Eto, kad se saznalo da pišem jednu ozbiljnu knjigu o Cazinskoj buni više tih pojedinaca našlo se ugroženima pa su onda prijetnje, ovakve i onakve, počele da se upućuju meni. Naravno, nije mi bilo ugodno, ali me ipak nije hvatala panika. Kako su prijetnje počele da se redaju pri samom kraju nastajanja mog rukopisa, dileme nije bilo: previše sam već uložila da bih mogla odustati. Srećom sam već nakon izlaska knjige iz štampe uspjela izbjeći gotovo svaku moguću neugodnost zbog knjige. Istina, dok još nije izišla iz štampe, što se dogodilo u oktobru 1991. godine, sa porodicom nakon 23 godine života provedenog u Banjaluci, u ljeto 1991. vraćam se u Ljubljanu, svoj rodni grad.
 
 
Šta Vas je 1980-ih navelo da se počnete baviti ovom tada tabu temom i jeste li mogli pretpostaviti do kakvih ćete saznanja doći, obzirom da se o Cazinskoj buni dotad malo znalo?
 
Knjiga ”Cazinska buna 1950.” tretira odnos države i seljaštva u socijalizmu. Do važnih arhivskih dokumenta i za knjigu ključnog ja sam i došla kroz redovna arhivska istraživanja. Nije me niko uputio, jednostavno u 1984. godini naišla sam na jedan dokumenat, ključni za moju odluku da temu o Buni obradim u posebnoj knjizi. Prije o Buni nisam znala ništa, nikad o njoj ništa nisam bila ni čula. U istraživanju su se počela otvarati razna pitanja, imala sam i sreću da sam se uspjela dokopati cjelokupne arhive vojnog suđenja zajedno sa sačuvanom dokumentacijom UDB-e itd. Moj je rad na knjizi postajao sve intenzivniji i intenzivniji do 1991. kada se onda sve skupa strahovito brzo izdogađalo: završetak rukopisa, recenzije, štampanje, moj odlazak iz BiH, sve za četiri mjeseca.
 
Možete li izdvojiti situaciju, sudbinu ili priču nekih od ljudi s kojim sta tada razgovarali, da Vam se posebno urezala u pamćenje ili situaciju koja je označila prekretnicu u Vašem tadašnjem radu, kada ste, možda, dosli do ključnih, do tada nepoznatih informacija, a koje su postavile jasne obrise Vaše knjige i onoga što se zaista događalo za vrijeme i poslije Cazinske bune?
 
Ovo vaše pitanje je preširoko, zato ćete mi dozvoliti da se ograničim na jedan vidik, pošto bih inače mogla da pišem beskrajno. Drago mi je, međutim, što ću mogu sada predstaviti jednu priču koja, pretpostavljam, može biti ne samo  interesantna sama po sebi već je i poučna za svako doba pa i za danas, i to još naročito u Bosni i Hercegovini. Komandant Cazinske bune, Milan Božić, ugledni seljak iz srpskog sela Crnaja (selo između muslimanskih sela Tršca i Šturlića) i Ale Čović, njegov zamjenik, iz sela Liskovac, inače vođa Muslimana u buni, mjesec dana nakon bune, pored još nekolicine, osuđeni su na smrt. U novembru 1950. kaznu streljanjem je država i izvršila. Prije streljanja upitani su koja im je posljednja želja. Obojica su odgovorili isto, a to je da ih ukopaju skupa u istu raku, u jedan grob. Jeste da su njih dvojica bili već i prijatelji prije Bune, ali ta njihova simbolična želja govori mnogo više. A da Cazinska buna koja je započela 1950. godine i sa mnoštvom negativnih posljedica trajala još decenijama, ni danas u više aspekata nije završena, svjedoči jako mnogo pokazatelja. Baš preko moje knjige upoznali su se potomci Milana Božića i Ale Čovića, njihovi sinovi koji su u međuvremenu također postali veliki prijatelji, a i odlučni protagoniste jednog gibanja za rehabilitaciju učesnika događanja u vezi sa Bunom. Nedavno su, uz još nekolicinu najvećih stradalnika bune, potpisali jedan stručno sročen akt "REZOLUCIJU O CAZINSKOJ BUNI I O OSUDI ODMAZDE DRŽAVE PREMA NARODU CAZINSKE KRAJINE I KORDUNA 1950. GODINE", sa namjerom da ga usvoje najviša politička tijela dviju novo nastalih država, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u povodu 60 godišnjice bune.  No, valjda je upravo danas, 28. juna, na sjednici Komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH taj akt zapravo zloupotrebljen, kako mi je javio sin streljanog Ale Čovića Ahmet Čović, i sa ogorčenom porukom da je potrebno zbog učinjene diverzije jednog poslanika Cazinsku bunu  iz 1950 godine, sada 60 godina kasnije, nastaviti. U ime najvećih stradalnika Bune i u svoje ime Ahmet Čović je na toj Komisiji tražio da se odbaci prijedlog neke druge Rezolucije tog jednog poslanika koji se bio još od ranije sam ponudio uložiti u proceduru Rezoluciju sa potpisima stradalnika bune, a onda u zadnji čas izveo nevjerovatnu prijevaru na otvorenoj sceni. No, nadam se i ja, skupa sa Ahmetom Čovićem i ostalim potpisnicima njihove Rezolucije, da će Predstavnički dom Parlamenta BiH na sjednici zadnjeg dana juna odgovorno odreagirati na najnoviji zaplet oko Cazinske bune.

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook