Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

(Sarajevo, proljeće 1992. Rekonstrukcija  događaja na osnovu Čolićevih dnevničkih bilješki) 

Kako izgleda rat?
Uniformirani vojnik s pljosnatim šljemom na glavi, do vrata zaglibljen u rovu od ilovače, puca na drugog jadnika, sličnog njemu, samo u nešto drugačijoj uniformi i udaljenog par stotina metara. To je slika s prastarih filmskih snimaka iz Prvog svjetskog rata. Njemačke “štuke” što izbacuju neizbrojivu količinu bombi po ciljevima na zemlji, nekakvim kvadratima i trapezima koji se jedva naziru, Auschwitz, ruske “kaćuše”, sprženi Drezden i Berlin iz Drugog svjetskog rata. Hiroshima. Vijetnamski mladić u kariranoj košulji i kratkim pantalonama kako pada na asfalt, poput krpene lutke, nakon što je američki vojnik ispalio kuršum u njegovo čelo...
Sve crno-bijele slike.

Ali kako izgleda rat? 
Onaj u boji. Snimci CNN-a iz “Pustinjske oluje”, rata “pravdoljubljivog svijeta” protiv ”drskog agresora koji ruši međunarodni poredak i pravo” i koji je nas, Bosance, toliko koštao jer smo - naivni kakvi jesmo! - vjerovali u tu banalnu laž? Ili, ovo što se dogodilo par stotina kilometara odavde, u Hrvatskoj, i što smo gledali na televiziji - kao da se radi o dokumentarnom programu snimljenom na drugom i to od nas najudaljenijem kontinentu, a ne u zemlji s kojom Bosna dijeli dvije trećine svoje granice! - nekakav fašistički fanatik, u uniformi oficira srpsko-jugoslavenske vojske, kako igra na ruševinama Vukovara? Moj komšija Nenad - jedan od sarajevskih Srba koji su dobrovoljno išli u Hrvarsku da kolju i pale - kako zbunjeno šeta ulicom i čudi se kako to da ga niko nije dočekao kao heroja nakon Vukovara...?! Uzalud. Ja ne znam kako izgleda rat.

Ja, Edin Čolić, i dalje ne znam kako izgleda rat. Iako to traje ovdje, u mojoj zemlji, već nekoliko mjeseci, a u mom gradu, u mojoj avliji, u mojoj kući danas će biti ravno mjesec dana! A ja ne znam ništa, osim da moj narod i ja, u svom zajedničkom neznanju, po prvi put pripadamo jedni drugom, potpuno i bezrezervno. Dobio sam odgovor na pitanje koje postavljam sebi i drugima otkako sam drugih i sebe svjestan. Znam po čemu smo moj narod i ja u njemu - narod.

Po tome što ne znamo, što nećemo da naučimo - kako izgleda rat! Prvo su četnici pucali na Jarčedole uoči Bajrama. Gađali su to selo nekim oružjem koje ostavlja crvene tragove na zvjezdanom nebu. Onda su zapalili Vraca. Dim je bio tamnosiv, a plamen crven. Poslije su na Vrbanji ubili jednu lijepu djevojku, a u ulici Kralja Tomislava trudnicu. I njihova je krv bila crvena. Tamna i crvena. Rat je,  dakle, barem  ovaj naš, domaći, uglavnom crvene boje. To je to što danas znam.

Cijelo ovo proljeće koje traje gledam sebe u ogledalu. Gledam kako se svlačim. Prvo odjeća. Potpuno sam gol. Zatim koža i meso nestaju. A onda i kosti. Još ne razaznajem sliku koja je ostala. A hoću da je vidim. Hoću da znam šta sam? Čovjek ili tijelo čovjeka? Da li sam sposoban da mrzim, ili sam bespomoćan u svojoj ljubavi? Džaba. Ja ne vidim sebe jednog. Vidim samo mnogo nas istih.                                              

*    *     * 
Edin Čolić, držeći u ruci kožnati rokovnik, koji je postao njegov ratni dnevnik, silazio je sa Švrakinog sela u Grad. Tojest, na dno sarajevske kotline  koju su oni što žive na okolnim brežuljcima uvijek nazivali tako - Grad. Bez obzira na to što su i oni bili neodvojivim dijelom istog grada - Sarajeva.

Mnogo stranica je Čolić u svom životu napisao o raznim stvarima i na različite načine. Ali, u svakom njegovom tekstu  mogla se prepoznati jedna njegova osobina, princip koji je tvrdoglavo slijedio - prezir prema patetici. Mrzio je poeziju. Podsmijevao se svojim kolegama - posebno sportskim novinarima -  koji su u svojim člancima koristili jeftine metafore kad bi veličali nekakvog praznoglavca  koji je slučajno dobar u zabijanju golova ili probacivanju lopte kroz željezni obruč. Naročito su ga nervirali tzv. politički komentatori  koji su u svim vremenima i prilikama  slavili  “naš put u svijetlu budućnost” i naše “mudre rukovodioce”. Bio je uvjeren da je vrhunac svakog pisanja, i komunikacije uopće, jednostavnost u izrazu i da se oni što se koriste velikim, a praznim riječima, skrivaju u svom komforu i bježe od stvarnosti.

Međutim, njegove dnevničke bilješke koje je pisao svaku večer prije spavanja, još od trenutka kad je bilo potpuno jasno da će Sarajevo biti napadnuto, bile su nešto najpatetičnije što je uopće mogao zamisliti. Kao da to nije pisao on.

Zapravo, i nije. Riječi su same izlazile iz njega. Pa, ipak, nije dolazio u ozbiljno iskušenje da baci rokovnik i prestane s pisanjem,  jer je shvatio da je taj dnevnik zapravo znak da je njegova podsvijest našla način da i on, kao i mnogi drugi, bar na trenutak, ne bude prisutan u ovoj i ovakvoj stvarnosti. A to je pomagalo.

Vidjeti smrt u svom esencijalnom obliku, čovjeka s odsječenom glavom ili dijelove ljudskog ili životinjskog tijela rasute na sve strane, raskomadano dijete ili ženu, slušati nesnosnu buku topova i minobacača koja nikada ne prestaje, postalo je nešto na što se Čolić, kao i drugi, jednostavno naviknuo. Čolić se gorko smijao sjećajući se filmova Wesa Cravena, Georga Romera, priča Stephena Kinga ili nekog drugog majstora horrora. Šta bi oni ovdje radili sad kad je surova sarajevska stvarnost srozala njihova djela do nivoa Andersenovih bajki...?!

Osjećao je da može izdržati sve što će uslijediti u narednom vremenu. Nevjerojatna je spoznaja da je moć navike snažnija osobina ljudskog karaktera, nego je to strah. Nekome, ko nije osjetio sarajevsko iskustvo, ili, pak, samom Čoliću od prije par mjeseci,  bilo bi apsolutno neshvatljivo da se čovjek može naviknuti na ovo...? Na stanje u kojem su sve stvari koje je  poznavao i u koje je vjerovao, odjednom, ne promijenile, već poprimile nadrealnu dimenziju. Stvari s kojim si rođen i koje su izgledale vječne - stare zgrade, debla stoljetnih hrastova, ulice, parkovi ili igrališta - pod neprestalnim udarcima granata  poprimale su oblike svojih skeleta. Svi ljudi u Sarajevu - ali apsolutno svi ! - pretvoreni su u žive mete i mogli su biti ubijeni u svakom trenutku, ma gdje se nalazili, na cesti ili u podrumu svoje kuće. Stoljećima je čovjek gradio sebi nešto u čemu bi se zaštitio od opasne okoline. Na tome se temelji sveukupna historija napretka, civilizacije... Napraviti novu kuću - uvijek je to bio pokretački motiv za čovjeka. Ali, ovdje je i dom izgubio svoj osnovni smisao. Kao i sve drugo, uostalom.

Vidjeti smrt u svom esencijalnom obliku, čovjeka s odsječenom glavom ili dijelove ljudskog ili životinjskog tijela rasute na sve strane, raskomadano dijete ili ženu, slušati nesnosnu buku topova i minobacača koja nikada ne prestaje, postalo je nešto na što se Čolić, kao i drugi, jednostavno naviknuo. Čolić se gorko smijao sjećajući se filmova Wesa Cravena, Georga Romera, priča Stephena Kinga ili nekog drugog majstora horrora. Šta bi oni ovdje radili sad kad je surova sarajevska stvarnost srozala njihova djela do nivoa Andersenovih bajki...?! Ima već izvjesno vrijeme kako se Čolić prestao plašiti za vlastiti život. Postojao je, umjesto straha, osjećaj nelagode. Upravo tako. Bilo bi mu neprijatno da bude pogođen i pri tome ostane  živ, ali invalid. Ko bi se brinuo o njemu? Šta bi tada radio? Tek nekoliko kretanja i bilo kakva, ma kako besmislena, aktivnost davala je mogućnost da se, koliko god to crno-humorno zvučalo, pronađe nekakva radost življenja, da se ne potone u očaj.

Čolić je imao najmanje dva razloga radi kojih je želio preživjeti. Iznad svega, bio je radoznao da vidi kako će sve to skupa završiti? Niko nije mogao pretpostaviti koliko dugo će sve ovo trajati ni kada, kako i ko će označiti kraj ovoj užasnoj predstavi, koju je historija ispisala i čiju  je scenu, kulise i glavne aktere postavila između ovih brda?

Znao je da je Sarajevo grad koji je mogla stvoriti samo historija. Kakav bi, inače, razlog postojao da ljudi ovdje, na ovom mjestu, sagrade toliki grad? Na rijeci, koja je jedva nešto veća od planinskog potočića, na čijim obalama nema nikakvih poljoprivrednih ili industrijskih potencijala, s jalovim brdima bez ikakve rudače, koji okružuju dolinu u kojoj se maksimalno može smjestiti naselje od stotinjak hiljada stanovnika, nastao je grad koji bi, da se nastavio razvijati, već u prvoj polovini narednog stoljeća postao milionski.

Sarajevo je, doista, rodila historija. Čolić je u to definitivno bio uvjeren i želio je znati kraj ovog historijskog poglavlja, bez obzira na to što se radi o njegovoj koži, što i sam igra ulogu jednog od brojnih statista koji bezglavo tumaraju na pozornici. Zato je pisao dnevnik.

Premda se nije osjećao dovoljno snažan i dovoljno vješt. Nedostajale su mu riječi i znanje. Proklinjao je dane i noći koje je protračio u kafanama, svoje mahmurluke, besplodne rasprave i polemike, svoju nesretnu ljubav i propali brak i, više od svega, onaj dan kad je prvi put prekoračio prag redakcije novina, u kojima je potrošio najbolji dio svoje energije i pameti, u uzaludnom poslu što se novinarstvom zove. Da je radio drugačije, možda bi mu ono što sada traži bilo bliže. Možda bi znao naći riječi kojima bi prorekao sudbinu zlosretnog naroda kome je pripadao. Možda bi vidio dalje od ove tame u koju je utonuo njegov grad. Da je radio drugačije... Ali, nije.

A vrijeme čovjek ne može nadoknaditi. Stoga  se, umjesto na svoje nedostatno znanje, oslanjao na instinkt. I otud patetika koju je mrzio, ali koja mu se činila nužnom. Moraće se Čolić naviknuti na sebe.

S tim je mislima silazio u Grad. A silazio je već dvadeset godina i nikad nije bio siguran da je u njega stvarno sišao.

8DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)