DEPO Portal

Depo preporuka

Trebamo li se bojati 'ja, ja, ja' generacije?

Milenijsku generaciju rođenu između 1980. i 2000. stariji opisuju kao apatičnu, nezainteresiranu, isključenu, sebičnu, neodgojenu, nestrpljivu, opsjednutu mobitelima, društvenim mrežama i...

Kolumna

Vodič kroz nepostojeće...

Zoran Bibanović
09.05.2013.

Izvrsni učenik iz Hrvatske, a potom i diplomac (1910.)  Medicinskog fakulteta u Beču, Đuro Orlić, postaje saradnik časopisa „Zora“ – glasnika srpske napredne omladine u Beču. Đurini...

Zašto bi država...

Slavo Kukić
28.04.2013.

U Turskoj me, točnije u Izmiru, gdje sudjelujem u radu jedne međunarodne konferencije, zatiče vijest o najnovijim uhićenjima u BiH. I to ne bilo kakvim. Uhićeni su, pročitah, predsjednik...

Opasan eksperiment...

Slavo Kukić
03.04.2013.

Daytonskim je sporazumom međunarodna zajednica, predstavljena u zemljama članicama Vijeća za implementaciju mira, dobila ulogu garanta stabilizacije BiH i kao države i kao društva. I, ruku na...

'Kvisko' za Evropsku...

Zoran Bibanović
03.04.2013.

Odvedi ga do vrata škole – naredbodavno je rekla zaposlena majka mojoj starijoj sestri. Hoću, ne brini – obećala je sestra. Prvog dana škole sestra je na kratko prekinula igru „između...

Ekran

Promo

VIKEND PRIČA : Mračna strana jednog običnog popodneva

Na trenutak sam zastao i pokušao da odredim odakle dolazi taj zvuk. Shvatio sam da je ludo ovo što radim te sam krenuo da izađem iz stana, ali čim sam prešao prag začuo se ponovo isti zvuk. Iznenada sam se okrenuo...

Piše: Amar MIGALO

Sa kaldrmisane uličice pružao se pogled na grad. Kad god bih njome prolazio jednostavno sam morao zastati i istinski uživati jer pogled je bio magičan. Cijeli grad kao da je bio na dlanu, brda su se činila živim, nebo je kao raširenim krilima štitilo i krasilo grad osobito u predvečerja. Pogled kao da je sezao do u beskraj. Raskošni pejzaži su se mijenjali kao da su živi, to su bile unikatne slike za oko koje su treperile, prikazivale su kako se priroda igra u daljini. Silazeći niz kaldrmu došao sam u ulicu koja se činila jako prljava, zapuštena i odsječena od samog grada. Dok sam prolazio imao sam čudan osjećaj koji je me na trenutak preplašio, mada sam nastavio sigurno koračati. Oćutio sam neki zvuk koji je dolazio iz zgrade uz samu ulicu. U prvom trenutku sam ga ignorisao, ali se uskoro isti taj zvuk ponovio nekoliko puta pa sam odlučio da provjerim odakle dolazi. Penjao sam se uz stepenice koje su bile prljave, stare, rasklimane, ali sam nastavio koračati prema zvuku. Osjećaj u meni je bio čudan, u jednom trenutku nisam znao šta radim dok se nije ponovo začuo isti zvuk, ali sada iz blizine, jer sam bio korak od stana iz kojeg su dolazili čudni zvukovi.

U tom stanu je bilo jako ružno, nisu se davali jasni znaci života.Tamne sjene su pokrile čitav prostor, tračak vazduha je bio preplavljen zagušljivom prašinom. Sunčeva svjetlost bi se pretvarala u tminu koja bi dodatno zamračila prostor i tako ga činila ružnijim nego što jeste. Stvari u stanu su bile pune prašine, mirisale su na starinu zla koje se širilo. Pažljivo sam hodao po podu, osvrtao sam se na sve strane, mrak u stanu činio je dodatni problem jer nisam vidio jasno šta se sve nalazi tu. Na trenutak sam zastao i pokušao da odredim odakle dolazi taj zvuk. Shvatio sam da je ludo ovo što radim te sam krenuo da izađem iz stana, ali čim sam prešao prag začuo se ponovo isti zvuk.

Iznenada sam se okrenuo i brzim hodom došao do male kutije koja je bila prekrivena prašinom, paučinom koju sam jedva skinuo sa kutije, tolika želja me je privlačila da otkrijem šta se nalazi u toj kutiji koja je ispuštala čudne zvukove.Pružio sam ruke i svjesno krenuo da otvorim kutiju, ali zaustavio sam se u jednom trenutku i razmislio da li stvarno želim saznati šta je to u unutrašnjosti kutije?.Zvuk iz kutije nije se oglašavao, krenuo sam da otvorim jednu stranu kutije, izmakao sam se jedan korak nazad i pustio nekoliko trenutaka da vidim da li će se ponoviti isti zvuk. Dlanovi su mi bili mokri od nervoze, kroz mene su prolazili trnci jer sam ambijent nije mi davao neku nadu da će biti tu nešto dobro.

Primakao sam se kutiji i na brzinu otvorio drugu stranu, odmakao sam se dalje od kutije posmatrajući šta se dešava. Oćutio sam zvuk, male oči su me posmatrale iz kutije, nisam vidio jer je dio bio mračan. Došao sam do prozora, pomaknuo staru zavjesu koja je visila na tri eksera, jaka sunčeva svjetlost je obasjala mračni prostor, ali male oči nisu me više gledale.

Kutija je i dalje otvorena, prišao sam bliže i pogledao šta se nalazi u kutiji. U prvom trenutku nisam mogao vjerovati da je tako malo biće zatvoreno u takvom prostoru, u prostoru u kojem nema zraka niti bilo koji tračak života. Radilo se o jednom malom, preplašenom i gladnom psiću. Uzeo sam ga iz kutije, pogledao još jednom strašni prostor koji me činio nervoznim i uputio se ka vratima, sišao sam niz stepenice odmakao se od zgrade i odnio psića na sigurno mjesto.

Putem do kuće sam se nasmijao i pomislio u sebi kakva ozbiljna situacija me snašla!