DEPO Portal

Depo preporuka

Razjareni doberman otrgao se vlasnici i napao petogodišnjeg dječaka!

Pas je zalajao na dijete, ono se prepalo i ustuknulo, vlasnica je odvezala povodac i krenula sa svojim ljubimcem koji se tog trenutka otrgnuo iz njenih ruku, skočio na dječaka i zario mu zube u...

Kolumna

Vodič kroz nepostojeće...

Zoran Bibanović
09.05.2013.

Izvrsni učenik iz Hrvatske, a potom i diplomac (1910.)  Medicinskog fakulteta u Beču, Đuro Orlić, postaje saradnik časopisa „Zora“ – glasnika srpske napredne omladine u Beču. Đurini...

Zašto bi država...

Slavo Kukić
28.04.2013.

U Turskoj me, točnije u Izmiru, gdje sudjelujem u radu jedne međunarodne konferencije, zatiče vijest o najnovijim uhićenjima u BiH. I to ne bilo kakvim. Uhićeni su, pročitah, predsjednik...

Opasan eksperiment...

Slavo Kukić
03.04.2013.

Daytonskim je sporazumom međunarodna zajednica, predstavljena u zemljama članicama Vijeća za implementaciju mira, dobila ulogu garanta stabilizacije BiH i kao države i kao društva. I, ruku na...

'Kvisko' za Evropsku...

Zoran Bibanović
03.04.2013.

Odvedi ga do vrata škole – naredbodavno je rekla zaposlena majka mojoj starijoj sestri. Hoću, ne brini – obećala je sestra. Prvog dana škole sestra je na kratko prekinula igru „između...

Ekran

Promo

RECENZIJA/ 'DIKTATURA AMATERA' : Ko ne voli Karne, nek' začepi uši... ko ne voli Karne, može da ih pu*i...

Band sa vrhunskim albumom, upakovanim u sjajno grafičko rješenje „Fabrike“ i objavljenim simbolično za obnovljeni „Sarajevodisk“, za ovaj napaćeni bosanskohercegovački živalj „Karne“ su izraz kosmičke pravde na nebeskim terazijama

Piše: Amir MISIRLIĆ

Amateri su, po definiciji, ljudi koji se bave određenom djelatnošću bez namjere da im ta djelatnost obezbijedi egzistenciju. I takvi su ljudi koji sačinjavaju sastav „Karne“. Njima svirka, njima pjesme nisu način zarade nego prije prilika da ižive mladenačke snove. A možda su, opet, nastali iz potrebe da progovore i kažu ono što misle. A možda, ili čak najvjerovatnije, i jedno i drugo. I tu je ona ljepša strana amaterizma. Nisi prinuđen na kompromise, možeš do kraja biti to što jesi i, što je najvažnije, u potpunosti možeš stati iza onoga što si napravio. Nekome se to može učiniti kao diktatura amatera, ali nije.

„Diktatura amatera“ je nešto drugo. To je, sa jedne strane, naziv njihovog prvog albuma koji je zvanično predstavljen 10. aprila. Naziv koji nudi direktnu asocijaciju na „diktaturu proletera“. Sa druge strane, to je i sistem u kojem svi mi živimo. Amateri o kakvima oni pjevaju na ovom albumu su oni usputni, nesposobni skorojevići, koji se u sve petljaju i sve znaju, a uglavnom su šampioni samo u svom - neznanju. Junaci njihovih pjesama su likovi koji su se u djetinjstvu igrali lego kockama, pa su dobili priliku da se igraju urbicida sa starim gradskim jezgrima. Oni pjevaju o likovima koji su dva puta šutnuli loptu, a danas vode sportske objekte od višemilionske vrijednosti. I, kad malo razmislim, pravo me strah i da se zapitam kako li se danas biraju ginekolozi. Junaci njihovih pjesama su likovi čija je glavna referenca to što je negdje, neko, na nekom sijelu za njih rekao „znam mu oca, znam mu majku....diiiiiivniiiii ljudi“.

A kada čujete ovaj njihov album, jasno vam je da je u pitanju solidan i čvrst rock sastav izrastao na najboljim tradicijama „novog primitivizma“. Hoće li to sada neko imenovati „najnovijim primitivizmom“ ili „post new primitivs zvukom“, manje je bitno. Ono što je stvarno važno jeste da nisu pali na ispitu na kojem su se najčešće prekidale karijere grupa sa velikom idejom. Znali su kako da tu ideju pretoče u dobre, energične, duhovite, a na momente i jetke pjesme.

Između ta dva pola amaterizma smjestile su se „Karne“. O jednom pjevaju, a drugi žive. Sve su to već ostvareni ljudi koji su svoje ambicije iživjeli u nekim drugim segmentima života, stekli popriličnu popularnost i sada su tu da nam pokažu i neku drugu stranu svoje ličnosti. Ili tačnije da nam pokažu šta „Karne“ kao bend, ali i kao svojevrstan pokret otpora u suštini jesu. Jesu ekipa koja je možda nastala iz zezancije, ali je tu zezanciju odavno nadrasla. Nekada se može učiniti kako ni njima baš ne odgovara ta pozicija u kojoj ih preozbiljno shvataju, ali mislim da su davno iza sebe ostavili tu mogućnost izbora.

Sviraju čvrsto i pouzdano, autorski Feđa Isović i Nihad Vranić (uz povremene asistencije Miraja Grbića, Gorana Navojca, Alena Pilava i Ervina Buševca) svježiji su od duplo mlađih kolega, a instrumentalistički nisu i ne pokušavaju biti virtuozi (mama, vidi sad bez ruku), ali daleko od toga da su paceri. Frontmen Miraj Grbić, koga su mnogi bili spremni poistovjetiti sa nekim karikaturalnim likovima koje je tumačio, na svu sreću je krajnje mudro odradio svoj dio posla. Pametno je sebe doživio prije kao interpretatora nego kao pjevača i nije ulazio u nepotrebne avanture eksponiranja vlastite pojave. Otpjevao je album onako kako su pjesme zahtjevale i onako kako je bilo potrebno da mu povjerujemo kada nam ih pjeva.

A kada čujete ovaj njihov album, jasno vam je da je u pitanju solidan i čvrst rock sastav izrastao na najboljim tradicijama „novog primitivizma“. Hoće li to sada neko imenovati „najnovijim primitivizmom“ ili „post new primitivs zvukom“, manje je bitno. Ono što je stvarno važno jeste da nisu pali na ispitu na kojem su se najčešće prekidale karijere grupa sa velikom idejom. Znali su kako da tu ideju pretoče u dobre, energične, duhovite, a na momente i jetke pjesme.

Njima naprosto vjerujete, bilo da vam pjevaju o bolesnoj potrebi svakog anonimusa da ima svojih pet minuta slave, bilo o paranoji od svinjčeta. I vjerujete im i pomislite kako biste i sami otprilike tako definisali stvari kad bi vas neko pitao i kad biste baš bili pri pjesničkom nadahnuću.

Neke pjesme smo već znali, nek smo tek na albumu otkrili, a neke su se tek ponovnim slušanjem otvorile u svoj svojoj višeznačnosti. Već uvodna „Bićeš na televiziji“ jasno definiše njihovu ciljanu grupu, ili da budem precizniji, njihovu metu napada. Obračunavaju se u njoj sa vladajućim papanlukom i iskrivljenim sistemom vrijednosti koji se već toliko izvitoperio da ogromna većina i ne primjećuje tu ništa sporno. A sad, što pjesma ima sve odlike rasnog hita, samo je dodatni plus.

Kao protutežu njoj odmah nude „Druže stari“, pjesmu nominalno posvećenu Titu, a zapravo priču o izdanim i prevarenim generacijama kojima su savremeni „kovači lažnog novca“  ismijali jednu ideologiju, bez imalo namjere da ponude nešto u zamjenu. Ili barem išta iole smisleno.

Sve su to već ostvareni ljudi koji su svoje ambicije iživjeli u nekim drugim segmentima života, stekli popriličnu popularnost i sada su tu da nam pokažu i neku drugu stranu svoje ličnosti. Ili tačnije da nam pokažu šta „Karne“ kao bend, ali i kao svojevrstan pokret otpora u suštini jesu. Jesu ekipa koja je možda nastala iz zezancije, ali je tu zezanciju odavno nadrasla.

„Nema gej parade“ nekome može zazvučati kao dobro zezanje, ali iole pažljivijem slušaocu vrlo brzo postane jasno da je to generalna priča o isključivanju onih drugačijih koji se ne uklapaju u idealnu sliku našeg malog samodovoljnog i samozadovoljnog etniciteta. Jasna je to poruka o progonu drugačijih koji su samo u pjesmi i samo igrom slučaja drugačiji zbog seksualnog opredjeljenja. I čista je koincidencija da pojavljivanje ove pjesme koincidira sa popularnošću filma „Parada“. A biće zgodno vidjeti i kako će tvorac „Parade“ Srđan Dragojević režirati spot na ovu pjesmu.

I te prve pjesme na albumu melju i u njima je uspostavljen izvanredan balans između poruke i muzičke podloge. Pravi je to žestoki rock'n'roll na kakav smo nekad navikli od „Pušenja“ ili, još bolje, „Bombaj štampe“. A, ako ćemo pravo, nisam ni mislio da se neće osjetiti taj producentski i aranžerski dodir Nedima Babovića, inače gitariste te iste „Bombaj štampe“.

Što se ostatka albuma tiče, možda „Razijino doba“, „Invent kod Reufa“, pa čak i „Ministar kulture“ imaju previše „ovde i sada“ elemenata. Možda, kažem. Jer kome izvan Sarajeva nešto znači ime Arzije Mahmutović (koja je očito bila inspiracija za „Razijino doba“). Ali svako će u svom okruženju pronaći neku takvu personu koja se bespotrebno i bespoštedno obračunava sa onim najbenignijim zaostavštinama nekadašnjeg zajedničkog života kao što se Arzija/Razija obračunavala sa Deda Mrazom. I sve mu u bradu skresala. I to bijelu. I ovde je neizbježna paralela sa „Zabranjenim pušenjem“. Pjesma idejno (i samo idejno) neodoljivo podsjeća na pjesmu „Test za dženet“ sa albuma „Fildžan viška“ 1997. godine. Na pjesmu koja govori o jednoj drugoj dami, koja se sa sličnih pozicija moći obračunavala sa nekim drugim momcima prije dvadesetak godina.

Imena zapravo ne treba ni pominjati. Svakom stanovniku Sarajeva uz malo pantomime postat će jasna pozadina pjesme „Invent kod Reufa“. I baš bih se ofirno osjećao da sad ja, kao, otkrivam toplu vodu i, kao, saopštavam svekolikom pučanstvu o kome se tu radi. Bio bih kao onaj klinac koji prvi put vidi more. Šta sad treba da se derem po plaži „Mama, mama, vidi moreta!!!“.

Sa „Ministrom kulture“ je situacija unekoliko, ali samo unekoliko, drugačija. Naravno da su oni mislili na ministra kulture koji je stolovao u vrijeme nastanka ovog finog regea, dakle prije neke dvije godine. Ali to je toliko tipično za naše ministre i kulture i koječega, od zaludnog investiranja do  gubljenja vremena, da  bih se baš začudio kad se i mnogi drugi, kojima pjesma nije pisana, ne bi pronašli u njoj. Pripremite se na to da bar petorica ministara sad žučno reaguje na ovu pjesmu.

Meni lično najkompletnije su „Diktatura amatera“ i „Ima l' mene tu“. Pogotovo ova druga. Ma ta je pjesma sve rekla bolje i više nego svi novinski komentari od Daytona na ovamo. To je priča o nama onakvima kakvi jesmo, a ne kakvi bismo željeli da budemo. To je prava i konačna himna tranzicije.

Tu priču o polulikovima iz polusvijeta u našem poluživotu sasvim fino zaokružuje i „Vidi hin šta rade“. I na kraju jazz. Pjesma „Pokušavam da shvatim jazz“ pametno je stavljena kao bonus na albumu jer ona na mnogo načina iskače iz zadatog okvira u kojem se prirodno smjestilo ostalih dvanaest pjesama. Iako je prva koju su nam momci iz grupe „Karne“ predstavili, sigurno nije najreprezentativnija za ono što „Karne“ jesu. A jesu odličan postpunk, postnewprimitivs, postratni i postranzicijski band.

Band sa vrhunskim albumom, upakovanim u sjajno grafičko rješenje „Fabrike“ i objavljenim simbolično za obnovljeni „Sarajevodisk“. I za ovaj napaćeni bosanskohercegovački živalj „Karne“ su izraz kosmičke pravde na nebeskim terazijama. A kome se ne sviđaju mogu samo da poručim: Ko ne voli Karne, nek' začepi uši/ ko ne voli Karne, može da ih pu.. no i potpuno izbjegava.

(DEPO PORTAL)