DEPO Portal

Depo preporuka

Bogati moraju plaćati poreze, ali mnogima u ovoj državi ne odgovara da naši inspektori rade svoj posao!

U intervjuu za DEPO PORTAL direktor Porezne uprave FBiH, Midhat Arifović, govori o katastrofalnoj poreskoj i fiskalnoj politici bh. države, povećanju PDV-a, neusklađenim zakonima zbog kojih BiH...

Kolumna

Odlučio sam da se...

Dennis Gratz
16.05.2012.

Otkako sam na kongresu izabran na mjesto predsjednika krajem marta 2011. godine, razmišljam o ideji pisanja bloga. Razlog zašto je prošlo nešto više od godinu dana do realizacije ovog nauma je...

Ivo Andrić u Višegrad,...

Zoran Bibanović
10.05.2012.

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U...

Zašto je 'Kad bi ovo...

Anila Gajević
16.04.2012.

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u...

Matica hrvatska za...

Slavo Kukić
16.04.2012.

Nakana mi je bila pisati tekst na sasvim drugu temu. A tema za pisanje, hvala Bogu, ima i više no što bi želudac normalna čovjeka mogao provariti. Cerićevo, primjerice, svojatanje BiH i njezino,...

Ekran

Bizz Promo

TEOFIL PANČIĆ: Zašto sam pretučen metalnom štanglom

Beogradski novinar Teofil Pančić u svojoj kolumni u “Vremenu” opisuje kako se dogodio napad na njega metalnim šipkama u subotu u gradskom autobusu u Beogradu.

“Ulazim u harmonika-bus na trećim vratima; ne uočavam da ima slobodnog mesta za sedenje, i priparkiravam se blizu prozora naspram vrata na koja sam ušao”, piše Pančić.

“Istog trenutka osetim da me neko – utrčavši za mnom u autobus – vuče, cima, bubeca, a onda počinju da pljušte udarci, iz dva čovekolika izvora, sa leve i sa desne strane”...

...“Sve se odigrava u tišini, ne progovaramo ni oni ni ja ni Treća Lica (bar koliko mi dopire do svesti), i traje – opet, ako je meni verovati – možda petnaestak sekundi, šta znam.”

“Autobus (po vozačevim rečima ne GSP-ov nego "Lastin", policajcu sam kasnije izdiktirao prve tri cifre njegovih registarskih tablica) sve vreme stoji na stanici, otvorenih vrata, sve na izvol’te za slobodno obavljanje teškog fizičkog posla & neometano napuštanje poprišta. Kadar okolnih putnika u mom unutrašnjem bioskopu je zamrznut: niko se ne pomera”.

“U magnovenju uočavam da su stvorenja koja su me napala po svoj prilici mladunci, samo toliko mogu da nazrem ispod kapuljača kojima su bar delimično zaklonila svoje ekvivalente onoga što se među pripadnicima ljudske vrste obično naziva licem”.

“Bubecaju me kako dospeju da me dohvate, mislim da im je namera da me obore na pod i lepo izgaze, ali im to ne polazi za rukom jer sam dosta nepristojna i neuviđavna žrtva, pa pružam aktivan otpor. Na kraju istrčavaju iz autobusa i udaljavaju se "u pravcu celog sveta" (kako zna reći Miloš Vasić), a za početak u pravcu zemunske apoteke i Madlenianuma”.

“Izlazim za njima iz autobusa i nemoćno gledam kako im landaraju repovi u trku niz Glavnu ulicu. Vozač i još jedan mladić prilaze mi, pitaju kako sam, mladić kaže da zna ko sam, tako nekako”.

“Putnici se beskrajno polako odmrzavaju, neki izlaze iz autobusa i udaljavaju se na bezbednu distancu (da koga ne ugrizem?) i vrlo ubrzo počinju da poulazuju u pristižuće autobuse, ne pitajući mnogo kuda voze – važno je samo pobeći sa poprišta Nemilog Događaja. A ponekome sigurno i milog, jebiga...”

“Ovo je važan momenat: jesam li ja mogao dobro videti napadače? Naravno da nisam. Jesu li bar neki od obližnje stojećih i sedećih mogli dobro da ih vide i znatno bolje od mene da ih opišu? Naravno da jesu. Pa, je li to bilo ko od njih učinio? Naravno da nije”...

(Vreme, BLIN/ma)