DEPO Portal

Depo preporuka

Pogledajte kojim uglednim Sarajlijama su uvaljene kar(i)ne za 2012.

Sedmorica uglednih Sarajlija su dobitnici ovogodišnje i sve uglednije nagrade koje dodjeljuje grupa Karne. Ovaj muzičko-scenski happening održan je sinoć u ponoć u klubu Coloseum ...

Kolumna

Odlučio sam da se...

Dennis Gratz
16.05.2012.

Otkako sam na kongresu izabran na mjesto predsjednika krajem marta 2011. godine, razmišljam o ideji pisanja bloga. Razlog zašto je prošlo nešto više od godinu dana do realizacije ovog nauma je...

Ivo Andrić u Višegrad,...

Zoran Bibanović
10.05.2012.

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U...

Zašto je 'Kad bi ovo...

Anila Gajević
16.04.2012.

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u...

Matica hrvatska za...

Slavo Kukić
16.04.2012.

Nakana mi je bila pisati tekst na sasvim drugu temu. A tema za pisanje, hvala Bogu, ima i više no što bi želudac normalna čovjeka mogao provariti. Cerićevo, primjerice, svojatanje BiH i njezino,...

Ekran

Bizz Promo

PRIČE IZ DIJASPORE : Umiranje kina

Belaj je što je sve manje kina vrijednih da se u njima pogleda film... Mi smo izgleda osuđeni da nam sve što smo ikad voljeli, od domovine pa do najomiljenije zabave, umre pred očima

Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Chilli, glavi junak romana „Get Shorty“, jedne od majstorija pisca originalnih trilera Elmorea Leonarda, ima problem s djevojkama. Nijednoj od njih se ne sviđa da ih Chilli na svakom sastanku vodi u kino. Radnja u romanu dešava se u Mayamiu početkom 1980-tih, otprilike u isto vrijeme kada su mene u Sarajevu mučile muke slične Chillievim. Jednom mi je cura došla na sastanak i prije nego li sam ja uspio izustiti pozdrav odlučno je lupila štiklom po asfaltu i skresala mi u (tada postojeću) bradu:

   „Večeras ne idemo u kino!“
   „Okej“, rekao sam. „Šta je problem?“
   „Problem je to što smo zadnja tri mjeseca išli samo u kino.“
   „Pa kad su igrali dobri filmovi“, vadio sam se bezuspješno, mada mi je bilo jasno da ću morati smisliti neku alternativu kinu, a jedina koliko-toliko smislena zamjena za kino oduvijek mi je bila kafana.

„Dobro, de, večeras idemo negdje drugo“, rekao sam i odveo djevojku u bircuz u kojem sam se tih godina sastajao s rajom. Čim smo sjeli iznad našeg stola se stvorio inače ko gušter lijeni konobar Crni i, trjezniji i ljubazniji nego sam ga vidio ikada prije i poslije toga, svečano nam objavio da kuća časti sve što popijemo i pojedemo. Kad sam sav zbunjen upitao u čemu je fol i čime smo zaslužili takvu nenadanu erupciju darežljivosti, Crni je još svečanije objasnio da je moja cura bila prva osoba ženskog spola koja je tu ušla još od 1967. godine. Nakon tog slučaja, moja se bolja polovina više nikad nije bunila, iako sam je u slijedećih dvadeset i kusur godina, sada kao zakonitu suprugu, još bezbroj puta namamio u kino. I odavno se već prestala buniti.
  
Belaj je što je sve manje kina vrijednih da se u njima pogleda film. Neku večer su na televiziji prikazali film proslavljenog tajvansko-američkog režisera Anga Leea „Žudnja, oprez“ koji smo skupa gledali u „Svei“, jednom od posljednjih klasičnih geteborških kinematografskih dvorana. Bila je to doslovce "posljednja kino-predstava" kako glasi naslov jednog istinskog filmskog remek-djela. Osim nas, još je troje ljudi bilo je u kinu na toj projekciji-pogrebu nakon koje se kino "Svea" zatvorilo za vjeke vjekova.

Vjerovao sam da će klasično kino izumrijeti nekako skupa sa mojom generacijom, ali izgleda da ćemo mi čak nadživjeti medij uz koji smo odrastali, zabavljali se i učili životu. Ang Lee pripada istoj toj kino-generaciji i film „Žudnja, oprez“ kao da je napravio u slavu starih dobrih dvorana, gdje zrake obojenog svjetla probijaju mrak. Osim što se radi o, u najljepšem smislu te riječi, staromodno napravljenom filmu u žanru melodrame, on kroz glavni ženski lik, koji je pasionirani poklonik filma, gradi sjetan homage slavnim danima kina.

Dojam je da je Lee kroz emotivnu pustoš glavnih protagonista i otvoreno prikazani seks, što čini da ne sudjelujemo u njihovim problemima jer su nam nevažni i predaleki, htio reći nešto o našem vremenu. Dobu u kojem se takođe dešava okrutni rat, i to „rat logotipa“, kako je Lenjin vizionarski pisao još 1905.

Radnja filma dešava se tokom velikog doba crno-bijelog filma i kina između 1938. i 1942., što je ilustrirano insertima iz Hitchcockovih i von Sternbergovih filmova koje junakinja gleda, ali je to, kao što znamo, i vrijeme velikog rata. Filmski događaji su dakle situirani u Drugi svjetski rat, ali ne u Evropi sa ratnim imidžima koji su dio opće kolektivne svijesti, već u Aziji što je mnogo manje poznata dimenzija rata. Kina, glavna žrtva carskog Japana, agresora moguće okrutnijeg čak i od nacističke Njemačke, podnijela je najviše ljudskih žrtava u cijelom ratu, što se na Zapadu spominje rijetko, ako ikako. Film je inspiriran novelom spisateljice Eileen Chang napisane 1950-tih, ali objavljene tek 1979., u čijem centru je dvoje ljubavnika koji se nalaze u dva protivnička tabora.
Priča je koncentrirana oko mlade i lijepe Wong, koja kao članica studentske glumačke grupe u Hong Kongu biva vrbovana u komunistički pokret otpora protiv japanske okupacije. Njena zadaća je da poput kineske Mata Hari zavede kolaboracionističkog šefa policije Yeea i navede ga u zasjedu kako bi ga ilegalci likvidirali. Jedan od partijskih drugova uči nevinu Wong tehničkom aspektu seksualne vještine, kako bi svoj zadatak mogla uspješno izvršiti. Međutim, Yee se u zadnji čas izmiče postavljenoj zasjedi, nakon čega napušta Hong Kong. Nova prilika pruža se četiri godine kasnije u Shangaiu, gdje Wong preseljava po istom partijskom zadatku. U dijelu okupiranog Shanghaia, gdje žive istaknuti kolaboracionisti, ona susreće Yeeovu suprugu preko koje ulazi u društvo dokonih žena koje igraju mahjong, neku vrstu kineskih domina. Igrajući mahjong u njegovoj kući, Wong ponovo dolazi u situaciju da zavede Yeea. Slijede neobuzdane, divlje i praktički eksplicitne scene seksa (što bi rekla naša raja, „sve se vidi“) tako da sve ukazuje da se Yeeov oprez sasvim povukao pred požudom. No, problem je što je strast koja buja između njih obostrana i Wong spašava Yeea izdavši pritom i partijske drugove i sebe. Film završava scenom strijeljana svih zavjerenika uključujući i Wong.

Kao i u drugim Leeovim filmovima, rad s glumcima je briljantan. Debitantica Tang Wei fenomenalno tumači kameleonsku Wong, između ostalog govoreći tečno četiri jezika, što je uloga zahtijevala od nje. No, danas već znamo da joj ovaj film nije previše pomogao u nastavku karijere, jer se u kineskim medijima suočila sa cenzurom i odmazdom, pa je skinuto nekoliko reklama u kojima se ona pojavljuje zbog „gnusnih“ scena u filmu. Njen partner u ulozi Yeea je veteran Tony Leung koji u svom CV-u ima upisanih osamdeset naslova filmova u kojima je glumio. Yeeovu suprugu igra velika kineska glumica Joan Chen, dok azijska pop-zvijezda Lee-Hom Wang tumači lik Kuang Yumin, vođe ilegalaca platonski zaljubljenog u Wong. Veliki posao na filmu obavio je meksički snimatelj Rodrigo Pietros, zahvaljujući najviše čijim vještinama je okupirani Shanghai minuciozno rekonstruiran.

 
Ang Lee je postao slavan nakon uspjeha vlastite filmske adaptacije romana Jane Austen, ”Razum i osjećaji” (1995), a u panteon velikana savremenog filma definitivno je ujahao nakon hrpe „oskara“ koju je dobio za „Planinu Brokeback“. Ono što Leea već na prvi pogled čini osobitim i sasvim nalik holivudskim klasicima poput Hawksa ili Curtiza jeste ogroman tematski raspon, njegovi filmovi se kreću od porodične komedije („Svadbeni ručak“, 1993) pa do spektakularne adaptacije stripa („Hulk“, 2003). No, kad se njegovi filmovi analiziraju malo pobliže, vidi se da se svi oni bave takozvanom zabranjenom ljubavlju, ljudima koji zbog moralnog puritanizma, ideološke stege ili bilo koje druge društvene norme moraju svoju ljubav realizirati kroz konflikt sa svijetom u kojem žive. Moj favorit među njegovim filmovima ostaje „Tigar i zmaj“ (2003), već i zbog jedne od uopće najljepših ljubavnih izjava viđenih na filmu, onoj umirućeg ratnika koji svoj posljednji dah čuva da bi izrazio ljubav ženi koju je potajno volio cijeli život, a koja je bila supruga njegovog prijatelja.
 
Ljubav u „Žudnja, oprez“ zabranjena je već i zbog situacije dva glavna lika, pripadnika dvije strane u ratu, i rađa se iz seksa, a ne obrnuto. Motiv nije nepoznat jer je vezu između fašiste i njegove žrtve već obrađivala recimo Liliana Cavani u „Noćnom portiru“ (1974), a eksplicitne scene seksa unutar serioznog dramskog diskursa rabio je Nagis Oshima u „Carstvu čula“ (1976). Na kraju filma „Žudnja, oprez“ nepravda i nemoral pobijede. No, mi znamo da će samo dvije godine kasnije pobjednička Narodna armija ući u Šangaj i lako možemo zamisliti kako se tada proveo izdajnik Yee. Dojam je da je Lee kroz emotivnu pustoš glavnih protagonista i otvoreno prikazani seks, što čini da ne sudjelujemo u njihovim problemima jer su nam nevažni i predaleki, htio reći nešto o našem vremenu. Dobu u kojem se takođe dešava okrutni rat, i to „rat logotipa“, kako je Lenjin vizionarski pisao još 1905., i ,konačno, dobu u kojem umire kino na veliku žalost i tugu svih nas rođenih pedeset i neke. Mi smo izgleda osuđeni da nam sve što smo ikad voljeli, od domovine pa do najomiljenije zabave, umre pred očima.