DEPO Portal

Depo preporuka

Neka vide naši Srbi šta smo im uradili. Kako smo TURKE sredili

Tužiteljstvo je danas nastavilo s iznošenjem optužbi. Kazali su kako je većina preživjelih iskusila isto - uhapšeni su, transportovani na mjesta gdje je Mladićeva vojska pucala u žrtve kako...

Kolumna

Ivo Andrić u Višegrad,...

Zoran Bibanović
10.05.2012.

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U...

Zašto je 'Kad bi ovo...

Anila Gajević
16.04.2012.

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u...

Matica hrvatska za...

Slavo Kukić
16.04.2012.

Nakana mi je bila pisati tekst na sasvim drugu temu. A tema za pisanje, hvala Bogu, ima i više no što bi želudac normalna čovjeka mogao provariti. Cerićevo, primjerice, svojatanje BiH i njezino,...

Zelena buržoazija nad...

Omer Čevra
12.04.2012.

Ovih dana nikako ne znam kako da se osjećam. Pokušavam da budem racionalan, ali mi se to čini  nemogućim. Prolazim po kiši i gledam prazne crvene stolice, poredane od našeg poznatog umjetnika,...

Ekran

Bizz Promo

VRTOGLAVICA U DVORIŠTU: Toplomjer u dupetu bosanske filmske kritike

U drugom nastavku analize filmske kritike u BiH, prafrazirajući u naslovu misao iz poznatog eseja Rainera Vernera Fasbindera, Jasmin Duraković se nastavlja kritički baviti aktualnim stanjem tretmana filma u ovdašnjim medijima, usput se prisjećajući i nekih boljih vremena koja su davno iza nas

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Dvojica Srbijanaca, ali u velikoj mjeri Bosanca po biografiji, bili su veoma zaslužni za razvoj filmske kulture, publicistike, filmografije i kritike u BiH - Nikola i Veljo Stojanović.  Bh. kulturu i  film su zadužili kroz razne oblike djelovanja, ali možda ponajviše kroz dugogodišnje uređivanje filmskog časopisa „Sineast“, osnovanog 1967. „Sineast“ je vjerovatno bio nešto najsustavnije što se pojavilo kada je u pitanju filmska kritika i esejistika u BiH, dok su među osnivačima ovog časopisa bili i Mirko Komosar, Amir Hadžidedić i reditelj Zlatko Lavanić, a tekstove su objavljali Sadudin Musabegović, Predrag Finci, Vesko Kadić, Mirza Idrizović, Asaf Džanić, te mnoga druga imena tadašnje jugoslavenske kulturne scene.

Među suradnicima koji su pisali u „Sinaestu“, ali i mnogim drugim časopisima, izdvajao se Ibrahim Sakić - zanimljiva i tragična ličnost ovdašnje kulturne scene. Nisam ga imao priliku upoznati, ali sam volio čitati njegove tekstove, najčešće u formi filmskog eseja; imao je više nego zanimljiv filmofilski, ali filozofsko-socijalni rakurs iz kojeg je pisao o filmovima i njihovim autorima. Na žalost, negdje pred rat je prerano umro; danas je potpuno nepoznat, jer o njemu nema ko da govori i piše; vjerujem da 95 posto studenata na sarajevskoj ASU nikada nije ni čulo za njega. Nije ni čudo, za njega nije čula ni većina profesora koji tamo predaju.

Dobre osamdesete u Sarajevu

Ima iz te generacije koji su pisali o filmu još jedan potpuni pozitivac. Možda nikada nije imao slavu i utjecaj jednog Ace Štake i drugih tada in filmskih kritičara u regionu, ali je u očima mnogih od nas uvijek bio važna ličnost ovdašnje novinarsko-kritičarske scene. Radi se, dakako, o Dušku Dimitrovskom, koje je i danas aktivan, prati i gleda filmove za razliku od „modernih kritičara“, te neumorno, kao i prije dvadeset, trideset godina, obilazi filmske festivale - od onih velikih poput Cannesa do ovih naših, malih filmskih smotri.  Na Radio Sarajevu je uređivao kultnu emisiju „Svjetlosti pozornice“ posvećenu  filmskoj  muzici, a pamte se i njegove filmske matineje nedjeljom koje je, u ime Filmskog kluba „Riječ mladih“, organizirao u nekadašnjem kinu „Sutjeska“.

Ipak, puna afirmacija filmske kritike i publicistike u BiH dolazi osamdesetih godina prošlog vijeka; tada, pored ove već pomenute starije generacije, na scenu stupaju nova imena mladih kritičara, novinara ili čak autora koji vole, razumiju i znaju da pišu o filmu. Tu su bili Rada Šešić, Midhat Ajanović, Ivica Pinjuh, Haris Prolić, Mirko Kostović, Milan i Zoran Cvijanović, Gordan Bobinac, Rajko Radovanović, Oleg Sladojev, pa u drugoj polovini osmadestih i potpisnik ovih redova.

O filmu su povremeno pisali mnogi drugi ovdašnji novinari, pisci, reditelji, a njihovi mediji su bili, osim „Sineasta“ i „Oslobođenja“, i sedmičnici „Svijet“, „Ven“ i „Nedjelja“, ali i  omladinska štampa – „Naši dani“ i „Valter“, koja je tih godina imala veoma progresivnu ulogu u razvoju medija u BiH. Upravo se ova generacija kritičara uspijela osloboditi ideoloških zastranjivanja, te je, uz autorski opus Bate Čengića, počela preferirati partizanski western Hajrudina Šibe Krvavca i artizam Ivice Matića, kao najveća dostignuća bosanskog filma, dok je tih godina počeo artikulirati i senzibilitet „bosanskog filmskog poetskog realizma“ koji nastaje kao direktna posljedica svjetskih uspjeha filmova Emira Kusturice, ali i drugih autora (Idrizovića, Kenovića, Lavanića, Mandića i niz drugih) koji tih godina rade svoje značajne igrane ali i kratke i dokumentarne filmove.

Zagrebačka škola filmske kritike

Sredinom tih osamdesetih i ja sam objavio svoje prve filmske kritike u tadašnjem omladinskom listu „Naši dani“. No, prije toga sam, kao neko potpuno zaluđen filmom, do svoje osamnaesete godine napisao preko dvije hiljade „filmskih kritika“. Zapravo, teško bi se to moglo zvati filmskom kritikom; bili su to neki mali lični zapisi o svakom filmu koji sam pogledao tih godina. U prvim sveskama bili su zapisi o filmovima iz serije o Winnetou ili Bruce Leeju, italijanskim špageti vesternima i seksi komedijama koje su bile veoma popularne tih godina u našim kinima, a i „Emanuela“ je imala, kako tada, tako i sada, u očima naše generacije pijedesetal istinskog „čuda od filma“ . Međutim, već u gimnazijskim danima upoznavao sam se i sa „novim holivudskim filmom“, zanimljivim francuskim i britanskim rediteljima, ali i novim njemačkim filmom, kao i sjajnim rediteljima iz tadašnje Čehoslovačke, Poljske ili Mađarske. Luis Bunuel me je oduševio svojim posljednjim filmovima, pa sam se potom okrenuo istraživanju komletne historije sedme umjetnosti.. Filmove sam gledao u filmskim ciklusima na JRT-u, poslije u Kinoteci BiH, koja je u to vrijeme bila podružnica Jugoslavenske kinoteke iz Beograda, kao i raznim studentskim i kulturnim centrima po bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se oduševljenja kada su početkom osamdesetih popustile ideološke zapreke i kada smo se mogli ponovo upoznati sa YU „crnim talasom“ (prvenstveno sa trojkom Dušan Makavejev – Aleksandar Petrović – Žika Pavlović) i brojnim drugim prešutkivanim autorima i njihovim filmovima.

Tih godina sam dosta čitao novu zagrebačku kritičarsku školu (Vladimir Tomić, Nenad Polimac, Darko Zupčević i drug); oni su bili kroz praksu dobro odškolovani filmski kritčari koji su pratili svjetske trendove i standarde u ovoj vrsti novinskog pisanja. S druge strane, bilo mi je veliko otkriće kako su o filmu pisali - osim Ante Peterlića koji je tih godina već bio opće mjesto filmske kritike, publicistike i filmografije - reditelj Branko Belan i erudita Ivo Škrabalo, čija je knjiga o povijesti hrvatskog filma „Između publike i države“ ostala neprevaziđena. U Beogradu je, pak, bilo dosta uglednih kritičara starije generacije koji su vladali u medijima i filmskim institucijama (Milutin Čolić, Slobodan Novaković, Petar Volk, Mića Milošević), ali su pažnju mlađe publike tih godina više plijenili Nebojša Đukelić, Nebojša Pajkić i njegovi brojni sljedbenici i epigoni. Iz tog vremena pamti se i nekoliko emisija koje su emitirane na tadašnjoj JRT šemi – zagrabačka „3,2,1, kreni“, novosadski „Filmofil“, kao i emisije koje je radio Nebojša Đukelić, naročito u vrijeme FEST-a koji je tada bio najveći  internacionalni festival u Jugoslaviji. Svako ko je držao u to vrijeme do sebe, morao je doći u februaru u Sava Centar kako bi pogledao šta ima novo u svjetskom filmu.

Tirke i Veselko  i njihovi loši epiogoni

Bogdan Tirnanić je bio posebna sorta među ljudima koji su pisali o filmu. Njegova filmska esejistika, ali i ne samo filmska, bila je nešto što se u to doba čitalo bez daha; njegova knjiga „Coca Cola Art“ gotovo da ima trajne vrijednosti kada se govori o istoriji masovne kulture u ovome dijelu Evrope. Ono što je za film u Beogradu bio Tirnanić, u Zagrebu je bio Veselko Tenžera; njegovi mini novinski eseji, zapisi i kritike o televiziji, a preko toga o svemu ostalom, bili su (i ostali) literatura za sebe.

Međutim, ispostavit će se da će upravo Tirnanić i Tenžera, uz još nekoliko tada vrsnih novinara-publicista, proizvesti neku vrstu zločina na kulturnoj i medijskoj sceni bivše Jugoslavije. Oni su pisali o svemu i svačemu, od filmova, muzike, stripa i televizije, do fudbala, košarke, kiča i politike; bili su majstori za sve. Svojim pisanjem, svojim pristupom novinarstu koje u njihovom slučaju proizvodilo, zbog dara za pisanjem i stila koji su gajili, tekstove od antologijskog značaja za ovdašnju medijsku i kulturnu scenu, dali su primjer generacijama epigona i falsifikatora svih boja da nastave tim putem. Ali nisu svi bili od dara i talenta koji su imali Tenžera ili Tirke, pa su njihovi epigoni u narednih dvadest godina, sve do danas, izrasli u prave medijske monstrume i kasapine.

Sada ta „škola novinarstva“ tlači sve oko sebe, kako u Sarajevu, tako i u Beogradu i Zagrebu; oni pišu o svemu, ali ni o čemu sustavno, oni su ti koji po čitavu godinu dana ne pogledaju niti jedan film, a onda tokom Sarajevo Film Festivala postanu filmski kritičari. Oni su ti koji bolje poznaju film nego Emir Kusturica, pa mu malo-malo održe predavanje kako treba da se snima i režira. Drugi put će da pišu o MESS-u, pa će započeti koju književnu polemiku, a uvijek se nađe prostora za  sport i politiku. Posljednjih godina ova se novinarska čeljad povezala po regionu i trune po raznim seminarima, workshopovima, također o svemu, od politike i demokratije do kulturnih geo-poetika i, naravno, filma kao najdraže im i nedostižne umjetnosti.

Kultura voljenja filma

Od ove sorte novinara, oni što zaista vole film i koji bi možda i pisali o njemu, ne mogu doći na red; evo, recimo, nisam vidio da je ove godine, niti posljednjih nekoliko godina, Nisvet Džanko išta pisao o filmovima na SFF-u. Ne može ga dopasti od velikih medijih tigrova i tigrica koji su tu da konačno kažu „bobu bob, a popu pop“. U stvari, Džanko niti je dovoljno podoban da piše onako kako bi to možda voljeli dirketori i selektori SFF-a, niti je spreman da ponudi materijal  kakav očekuju ovdašnji urednici medija koji unaprijed znaju kakav će biti film tog i tog reditelja, tako da njihovim novinarima i kritičarima i ne preostaje ništa drugo, do samo da ispišu onako kako je urednik na neviđeno vidio film.

Ovdje navodim Nisveta Džanku kao pozitivan primjer iz tri razloga; prvi, čovjek to radi kao pravi proleter, stalno i bez zastoja; drugo, čovjek pažljivo prati šta se dešava u tom čudnom svijetu filmske industrije i umjetnosti; treće, čovjek o tome ne piše dosadno, što je također jedna od stvari koju filmsku kritiku čini kritikom. I na kraju, čovjek voli film. Zato su i osnivači „Sineasta“ bili pozitivci, jer su razvijali kulturu voljenja filma; bio je to čak moto njihovog časopisa. Zato je Duško Dimitrovski pozitivac, jer živi sa filmom. Zato je Midhat Ajanović, koji je davnog januara 1986. objavio moj prvi novinarski uradak o filmu, živuća legenda filmske kritike i publicistike u BiH. On voli, zna i živi film.

Zato oni nemaju nikakve veze sa ovom vrstom „novinara“ i „kritičara“ koji su ovih dana pisali o filmovima na SFF-u. I koji će onda na film potpuno zaboraviti do narednog festivala.

Vezani tekst: O filmskoj kritici u BiH (I)