DEPO Portal

Depo preporuka

Neka vide naši Srbi šta smo im uradili. Kako smo TURKE sredili

Tužiteljstvo je danas nastavilo s iznošenjem optužbi. Kazali su kako je većina preživjelih iskusila isto - uhapšeni su, transportovani na mjesta gdje je Mladićeva vojska pucala u žrtve kako...

Kolumna

Ivo Andrić u Višegrad,...

Zoran Bibanović
10.05.2012.

Stara ćuprija Mehmed paše Sokolovića na Drini u Višegradu, posljednje djelo jednog od  najvećih arhitekata svijeta Mimar Sinana, upisana je na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO.U...

Zašto je 'Kad bi ovo...

Anila Gajević
16.04.2012.

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u...

Matica hrvatska za...

Slavo Kukić
16.04.2012.

Nakana mi je bila pisati tekst na sasvim drugu temu. A tema za pisanje, hvala Bogu, ima i više no što bi želudac normalna čovjeka mogao provariti. Cerićevo, primjerice, svojatanje BiH i njezino,...

Zelena buržoazija nad...

Omer Čevra
12.04.2012.

Ovih dana nikako ne znam kako da se osjećam. Pokušavam da budem racionalan, ali mi se to čini  nemogućim. Prolazim po kiši i gledam prazne crvene stolice, poredane od našeg poznatog umjetnika,...

Ekran

Bizz Promo

PRIČE IZ DIJASPORE : Bh. dokumentarac i njegova muza

U susret Sarajevo Film Festivalu kolumnista DEPO portala Midhat Ajanović Ajan podsjeća na najveća imena bh. dokumentarnog filma - jednog od najznačajnijih kulturnih produkata ove zemlje...

Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Najstarija dogma fotografije, filma i uopće živih slika je istina. Odmah čim se pojavio, film je proglašen prvim medijem u povijesti koji ima mogućnost odraziti stvarnu i tačnu sliku svijeta. Prvi filmski rod koji se formirao direktno po rađanju živih slika, dokumentarni film, nazvan je filmom istine. No, vlast se dosjetila da se s istinom nije šaliti pa je nastojala to novo moćno sredstvo masovne komunikacije upregnuti u vlastita kola, to jest pretvoriti ga u puku propaganda u službi diktatora i krvopija. Baš kao što u romanu „Snijeg“ Orhan Pamuk opisuje jednu diktatorsku vlast koja je „usrećila“ svoj narod tako što je meteorolozima izdala nalog da svaki dan u izvještaju o vremenu temperaturu povećaju za pet-šest stepeni, tako je i smisao dokumentarnog (i svakog drugog) filma trebao biti da uljepšava stvarnosti i onda pokazuje narodu kako lijepo živi i kakvu fantastičnu vlast ima. Kako talent i moral, nažalost, ne idu uvijek zajedno, neke od najfascinantnijih dokumentarnih živih slika nastale su kao narudžba takvih narodnih „usrećitelja“ kakvi su bili Hitler ili Staljin.
  

No, kako jednom reče ruski filmski velikan Grigorij Čuhraj, „sve i kad to hoće, umjetnik ne može ići u stroju“, tako da su daroviti dokumentaristi u pravilu postajali aktivni promatrač i kritički komentatori vremena i društva u kojem su živjeli. Naime, pokazalo se da je neočekivane i nepredvidljive misaone procese, kao i pogled umjetnika s kamerom u ruci nemoguće kontrolirati te su se istina dokumentarista i „istina“ vlasti razišle za sve vremena.
  
Vrlo su rijetki dokumentarni filmovi koji teže samo zabavi, oni su ili edukativni ili pozivaju gledaoca na akciju svojom direktnom porukom. Osim toga, ono što znamo o prošlom stoljeću uglavnom imamo zahvaliti dokumentarnim živim slikama. A tako će po svemu sudeći biti i u ovom.

Približava se filmski festival u Sarajevu, ali ja  se (neka se niko ne naljuti) najviše radujem programu dokumentarnih filmova koji priprema Rada Šešić, ljudsko biće koje je na neki način spoznalo egzistencijalne tajne sasvim nepoznate nama običnim ljudima

  
Zanimljivo je naime da dokumentarni film, uprkos takvim predviđanjima, nije obesmišljen pojavom digitalizacije koja je učinila da se o fotografiji kao vjernoj reprodukciju stvarnosti više ne može govoriti (ako je ikad moglo). Pa, ipak čini se da je prvo desetljeće novog milenija donijelo malu renesansu dokumentarca.

Evo, da počnem od skandinavskih prostora, jedan od meni najdražih dokumentaraca snimljen je u ovom stoljeću. Mislim naravno na neiskazivo lijepi „Heftig og begeistret“ (nemoguće prevesti) norveškog autora Knut Erik Jensena koji govori o grupi ostarjelih pjevača muškog hora iz malog mjesta Berlevåg koji se spremaju za koncert u ruskom Murmansku. Konfrontirajući čudesne ljepote Norveške sa depresijom grada - žrtve nasilne industrijalizacije, razvaljenim fabriketinama i dimnjacima koji bljuju smrt za okolnu prirodu, Jensen je sagradio poetsku kompozicija o starosti i prolaznosti, propalom komunističkom snu i muzici kao najboljem načinu da se kroz život prođe sa nešto manjim brojem ožiljaka na duši.
  
Jedan od neobičnih filmskih stilskih pravaca koji je zahvaljujući savremenim tehničkim mogućnostima dobio novi zamah u naše doba je stapanje dokumentarnog i igranog postupka. Svojedobno je Roberto Rossellini u svojim filmovima „Rim otvoreni grad“ (1945) i „Njemačka nulte godine“ (1947) paralelno snimao autentična mjesta i događaje, u prvom slučaju povlačenja njemačke vojske iz Italije, a u drugom do temelja razrušenu Njemačku, i u taj dokumentaristički drugi plan skladno integrirao igranofilmsku fikciju s glumcima. Cijelih šezdesetak godina poslije kineski će umjetnik Jia Zhang Ke svoj film „Tihi život“ (Sanxia Haoren) snimiti u miljeu potopljenog grada Fengjie starog preko 2000 godina. Odluka partijskih lidera da se najveća brana na svijetu izgradi na mjestu Tri klanca značila je postupno potapanje drevnog grada. Dok se nivo umjetnog jezera lagano diže, ljudi užurbano ruše zgrade kako bi spasili barem građevinski materijal, sirotinja pokušava izvući nešto pokućstva, a profiteri i ovdje nalaze načina za loviti u mutnom. U takvoj situaciji glavni lik film Han Sanming vraća se u rodni Fengij da pronađe ženu i kćerku koje nije vidio 16 godina. Sve vrijeme se u filmu pretapaju slike stvarnosti i fikcije, činjeničnost i vjerodostojnost miješa se sa izmaštanim tako skladno da ih je prilikom gledanja nemoguće razdvojiti. Zhan Keu je i to malo pa je, diskretno se koristeći modernom tehnologijom dodao i treći dubinski plan gdje vidimo prizore letećih tanjura i stare zgrade koje se spašavaju od potopa tako što lete u svemir kao rakete.   
  
Konačno, tu je danas i jedan sve aktuelniji žanr, tzv. „animirani dokumentarac“, kakav je primjerice pomalo kontroverzni film „Ryan“ (2004) čiji je autor Chris Landreths pokušao kreirati unutrašnji portret svog sugovornika deformirajući i karikirajući njegovu pojavu pomoću digitalne animacije. 

Savremeni dokumentarni filmovi Kabila, Drljevića, Begovića, Gegića i drugih uvjeravaju da je bh. dokumentarac lijepa priča koja traje

Dokumentarni film je po mom skromnom mišljenju i jedan od najznačajnijih kulturnih produkata cjelokupne bosanskohercegovačke kulture. Takav svoj stav zasnivam na značaju samog medija dokumentarnog filma u povijesti svijeta u proteklih sto i kusur godina, kao i na činjenici da je bosanskohercegovački dokumentarac po svim kriterijima u dugim vremenskim intervalima i mjereno bilo kakvim kriterijima išao u korak sa onim najkvalitetnijim što se u toj oblasti stvaralo bilo gdje. Filmovi se u BiH snimaju još od 1902, francuske, austrijske i talijanske kompanije prave etnografske, putopisne pa čak i igrane filmove („Polazak debelih gospođa iz Sarajeva“). Ipak, prvi sto posto domaći film bio je, najvjerovatnije, tek „Svečano otvaranje Napretkovog doma u Sarajevu“ iz 1913., dokumentarac Antuna Valića koga agilni srbijanski filmski historičar Dejan Kosanović naziva „pravi i potpuni pionir filma“. Od tog momenta počinje ne samo opća historija živih pokretnih slika u našoj domovini, već i historija bh. dokumentarnog filma kao internacionalnog fenomena, budući je već taj Valićev film ušao u „Patheov“ žurnal i prikazivao se u kinima širom svijeta.

Naredni značajan filmski autor iz BiH je Nikola Drakulić, Fočak koji je snimao dokumentarce tokom 1930-tih, i čiji je film „Sahrana Reis-ul-uleme u Sarajevu“ za prikazivanje u svijetu otkupila velika američka kompanija „Fox“. Drakulić je radio i igrane filmove kao „Grad sevdaha“ (1937) sa popularni pjevačem sevdalinki Edom Ljubićem u glavnoj ulozi. Pred onaj rat Drakulić je sa svojom suprugom Holanđankom emigrirao čak u Indoneziju, da bi se, sa kamerom u rukama, u domovini ukazao tek 1984. snimajući dokumentarac o Olimpijadi u Sarajevu.

Slikar i pisac Špiro Bocarić iz Banjaluke snimao je etnografske filmove, ali ih je nažalost većina uništena i izgubljena. Prvi zvučni film ikada snimljen na južnoslavenskom prostoru bio je dokumentarni film „Old Sarajevo“ iz 1929. u produkciji holivudskog giganta MGM. Stihovi narodne pjesme „Kolika je Jahorina planina“ kojim se otvara taj film prve su riječi bosanskog (srpskog, hrvatskog) jezika koje  su se čule sa ekrana.

U Titovoj Jugoslaviji bosanski dokumentaristi (Vlatko Filipović, Zlatko Lavanić, Mirjana Zoranović, Midhat Mutapčić…) stvarali su filmove koji se komotno mogu uvrstiti u najrigoroznije sastavljene antologije filmske dokumentaristike. Uostalom, neki su tamo i uvrštavani. Među najveće uzleta bh. igranog filma spadaju djela Tome Janjića, Ivica Matića, Bate Čengića i drugih koja se temelje na dokumentarističkom pristupu. O ratnom doprinosu stvaralaca dokumentarnih filmskih slika naprosto je suvišno govoriti, a evo i savremeni dokumentarni filmovi Kabila, Drljevića, Begovića, Gegića i drugih uvjeravaju da je bh. dokumentarac lijepa priča koja traje. 

Zašto sve ovo pišem danas? Zato što se približava Filmski festival u Sarajevu, ali ja  se (neka se niko ne naljuti) najviše radujem programu dokumentarnih filmova koji priprema Rada Šešić, ljudsko biće koje je na neki način spoznalo egzistencijalne tajne sasvim nepoznate nama običnim ljudima. Ova muza dokumentarnog filma u takozvanom južnoslavenskom "regionu", i sama autorica briljantnih filmova, s lakoćom živi život komete: kreće se brzinom svjetlosti ostavljajući pri tom dugi i blistavi trag iza sebe. Jednom sam od Rade primio razglednicu iz Indije, e-mail iz Rumunije, SMS iz Bjelovara i u isto vrijeme čitao na Internetu kako ima promociju novog filma u Roterdamu. Nimalo se tome nisam začudio s obzirom da Radu poznajem preko trideset godina.

Stari dobri Leonardo Da Vinci je u svojim spisima ostavio i ovaj biser: "Gdje ima toplote, tu ima i života; a gdje ima života, tu ima i ljubavi". Toplote danas ima svugdje, čak i u Švedskoj u kojoj evo provodim svoje pedeseto ljeto, ali ne bih baš rekao da je na ovu pregrijanu planetu s promjenom klime i vrućinama došla i ljubav. Naprotiv, rekao bih da je nekada nekako bilo mnogo više ljubavi. Ili mi se to samo tako čini zbog prvih znakova starosti? Može biti. Bilo kako bilo i ljubavi, i toplote, i života bilo je, recimo, nekada u foto-kinu klubu bivšeg CEDUS-a, gdje sam upoznao tu čudesnu kombinaciju energije, znanja i šarma. Radu sve od tada bez ikakve dileme ubrajam u malobrojnu skupinu onih rijetkih, dragocjenih ljudi koji ovaj svijet doslovce časte svojim  prisustvom jer su obdarene sposobnošću da život učine podnošljivijim i nama ostalima. Iz nekog nedokučivog razloga takva bića, od Ivice Matića do Milomira Kovačevića, godinama su se okupljala u tijesnom i zagušljivim potkrovlju starog CEDUS-a.