Piše: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ
Jedno je jasno – Bosna i Hercegovina više ne može odlagati duboku ekonomsku reformu zemlje, bez obzira na bolne posljedice koje će ona proizvesti. Na paket predstojećih ekonomskih i socijalnih mjera potpis su stavili svi članovi Predsjedništva BiH i predsjednici 14 političkih stranaka, a nakon što ga usvoji i Parlament BiH – počinje njegova realizacija u praksi.
Iz Brisela već stižu oštre riječi na račun bh. vlasti koje reformu zemlje i dalje podržavaju samo verbalno, te upozorenja da će stručni timovi EU-a prema svojim kriterijima na terenu kontrolisati stanje stvari i njihovo stvarno provođenje.
 |
| Damir Miljević: Jasno definisanje ekonomskih i privrednih prioriteta državne podrške, sa rokom te podrške, predstavlja jedini osnov na kojem se mogu očekivati dugoročni efekti uloženog novca, a time i zapošljavanje |
Dakle, dileme nema – ako se žele bilo kakvi pomaci iz kataklizmičnog stanja, koji bi se trebali osjetiti već iduće godine, sa radikalnim rezovima se mora krenuti odmah! No bh. ekonomisti su podijeljeni u stavovima oko reformskih mjera i njihovih rezultata – od onih optimističnih koji vjeruju u njihovo provođenje, do onih koji tvrde da je predloženi paket novo “bacanje prašine u oči”, koji će se u stvarnosti teško ili nikako realizovati.
Poznati bh. ekonomista Damir Miljević za DEPO Portal analizira deset radikalnih rezova za spas Bosne i Hercegovine – šta je među njima zaista realno, a šta čista iluzija?
1. VEĆA ZAPOSLENOST KROZ SMANJENJE DOPRINOSA NA PLATE I MANJA OPTEREĆENJA ZA POSLODAVCE – NEREALNO: Nisam baš siguran da bi smanjenje opterećenja na neto platu radnika doprinijelo većem zapošljavanju i to iz više razloga. Prvi je to što smo sa stanovišta troškova radne snage, nažalost, više nego konkurentni za potencijalne ulagače. Sa prosječnom bruto platom od 448 eura naš radnik u privredi je četiri do pet puta jeftiniji od radnika u Italiji ili Austriji, a dva puta jeftiniji od radnika u Hrvatskoj, Poljskoj ili Češkoj. I pored toga inostranih investicija u privredu BiH, a time i novog zapošljavanja, skoro da i nema.
S druge strane činjenica je da većina poslodavaca u BiH koristi “rupe” u sistemu direktnog oporezivanja i na taj način izbjegava plaćanje poreza i doprinosa na plate. Iz podatka da čak 200.000 radnika u BiH zvanično prima najnižu zakonom propisanu platu i da u pojedinim firmama od čistačice do direktora svi primaju minimalac, govori da nešto nije u redu i da se dio plate isplaćuje “na crno”. Najčešći metod koji se koristi je da vlasnici uredno plate porez na dobit, koji je u svakoj varijanti tri puta manji od zbira poreza i doprinosa na plate radnika, pa iz tako “legalno” izvučenog novca dodatno plaćaju radnike u gotovini.
Sve ovo govori da je potrebno napraviti kompletnu reformu sistema direktnog oporezivanja, izbaciti iz sistema oslobađanje od poreza i uvesti progresivno oporezivanje prihoda od rada. To je kompleksan zadatak i za njegovu realizaciju treba otprilike dvije godine. Ukoliko se bude išlo samo na smanjenje opterećenja na neto plate, jedini efekat koji će se postići će biti smanjenje prihoda penzionih i zdravstvenih fonda. Kada su u pitanju druga parafiskalna davanja kojima su izloženi poslodavci, kao što su razne takse, dozvole, doprinosi za šume, vode i slične gluposti, to je neophodno uraditi i to je realno izvodivo do kraja ove godine. Rasterećenje privrede je dobro došlo ali ono, samo po sebi , neće biti dovoljan razlog za nova ulaganja, a time i novo zapošljavanje.
2. POKRETANJE PROIZVODNJE KROZ OBNAVLJANJE PROPALIH FIRMI I OTVARANJE NOVIH RADNIH MJESTA – REALNO, ALI TEŠKO IZVODIVO: Pitanje propalih firmi je pitanje kriminala, loših zakona o stečaju i likvidaciji i stečajne mafije. Drugim riječima, to je pitanje vladavine prava i zakona. Najveći dio propalih firmi se ne može ponovo staviti u funkciju, ali se zato imovina tih firmi, koju treba oduzeti od onih koji su je nezakonito stekli, može staviti u funkciju. Ovo je pitanje političke volje, a s obzirom da politička volja za rješavanje ovog problema očito ne postoji, nije moguće predvidjeti da li i kada će se ovo desiti. O kolikom problemu govorimo, najbolje se vidi iz podatka da 90 ljudi u ovoj zemlji posjeduje bogatstvo veće od 9 milijardi dolara. Njihovo bogatstvo je veće od ukupnog javnog duga svih opština, kantona, entiteta i države. Kada bi se samo 30 % tog bogatstva, koje je po meni u najvećem broju slučajeva nelegalno stečeno, vratilo u ekonomske tokove zemlje, dobar dio naših problema bi bio riješen.
3. BIH KAO SIGURNIJA ZEMLJA ZA VELIKE INOSTRANE INVESTICIJE – NEREALNO: Inostrane investicije u BiH su na zanemarivom nivou i podaci govore da za prošlu godinu one neće preći 350 miliona eura. Glavni razlog za takvo stanja je, po mom mišljenju, politički ambijent, pravna nesigurnost, kriminal, korupcija i reketiranje investitora, što sve dovodi do toga da ozbiljni investitori zaobilaze BiH, jer kako drugačije protumačiti situaciju u kojoj imate niske troškove rada, jeftinu energiju i sirovine, a nemate investitore. Sa stanovišta zemlje, nama su sada najpotrebnije investicije u prerađivačku industriju i turizam, jer se tu stvara mogućnost za novo zapošljavanje.
4. REZANJE BIROKRATIJE, ADMINISTRACIJE I JAVNOG SEKTORA – REALNO: Prvo da rasčistimo jednu stvar... Veliki dio birokratije u ovoj zemlji nije zaposlen, nego ne radi gotovo ništa ili radi stvari koje nikome ne trebaju, a prima platu, a na tzv. radnim mjestima su se našli zahvaljujući partijskoj podobnosti ili rođačkim vezama. Besposlena birokratija izmišlja poslove, puno košta i stvara dodatne troškove privredi i građanima. Navešću primjer: od građana se stalno traži da vade potvrde o državljanstvu i izvode iz matične knjige rođenih, te ovjeravaju kopije lične karte. Svima bi trebalo biti jasno da ličnu kartu ne možete imati ukoliko nemate prethodno pomenute dokumente, tako da su ti dokumenti apsolutni višak i nepotrebni trošak u novcu i vremenu. Takvih primjera je bezbroj.
Svakako da je rezanje administracije moguće i potrebno i to treba uraditi postepeno u periodu od par narednih godina.. Prvo treba zabraniti zapošljavanje u administraciji u naredne četiri godine i to i zapošljavanje na određeno vrijeme, te kroz smanjenje najvećih plata u vlasti učiniti birokratiju neatraktivnom za zapošljavanje. Smanjivanje broja zaposlenih u administraciji i javnom sektoru za najmanje 15 % je preduslov bilo kakvog ekonomskog i socijalnog oporavka zemlje, jer bez toga je nemoguće očekivati bilo kakav ozbiljan ekonomski napredak.
5. UVOĐENJE DIFERENCIRANE STOPE PDV-a I PROMJENA ZAKONA – NEREALNO: Ovakve inicijative se javljaju još od vremena uvođenja PDV- a , a i ja sam bio jedan od rijetkih zagovornika diferencirane stope PVD-a. Nažalost, mislim da je ova tema trenutno realno van opticaja, s obzirom na stand by aranžman sa MMF-om. S druge strane, u uslovima kada je poreska evazija u sistemu indirektnog oporezivanja, po izjavi direktora UIO, veća od dvije milijarde konvertibilnih maraka, mislim da je puno važnije da se spriječi dalji kriminal, korupcija i politički nepotizam u samoj UIO i da po tom osnovu možemo očekivati veće efekte, nego što bi bili efekti od predloženih mjera.
6. KONTROLA PORESKIH PRILIVA – NEREALNO: Sama činjenica da gotovo 80% svih prihoda države dolazi iz PDV-a, te da se neplaćeni porezi i doprinosi iz sistema direktnih poreza mjere milijardama konvertibilnih maraka, navodi na zaključak da naš osnovni problem leži u lošem sistemu direktnih poreza tj. u porezu na imovinu, prihod, dobit i sistemu doprinosa. Poreske uprave su nažalost politizovane i kriminalizovane i dok se to ne promijeni, odnosno rasčisti, iluzorno je očekivati bilo kakav napredak.
7. ZAUZDAVANJE KORUPCIJE – NEREALNO: Korupcija i kriminal vezani za vlast su najveća rak rana društva i po mom mišljenju osnovni uzrok nespremnosti domaćih i inostranih investitora da investiraju u privredu. Kada nemate vladavinu prava, ravnopravnost pred zakonom, poštivanje obligacionih odnosa i efikasno sudstvo, iluzorno je očekivati da će bilo koji ozbiljan investitor rizikovati svoj kapital. U tom kontekstu potrebno je donijeti čitav set novih zakona vezanih za ispitivanje porijekla imovine, sprečavanje političkog nepotizma, poštivanje obaveze plaćanja, te osposobiti tužilaštva i sudove kadrovski i materijalno i kroz uvođenje instituta tzv. sudskog budžeta učiniti sudstvo nezavisnim od politike.
8. BOLJA I EFEKTNIJA SOCIJALNA ZAŠTITA – REALNO: Činjenica je da u socijalnom sektoru imamo potpuni haos i da samo jedna trećina sredstava namijenjenih socijalnom sektoru ide u ruke onih koji su stvarno u stanju socijalne potrebe. Istovremeno čak dvije trećine odlazi onima kojima taj novac nije ni potreban. Najveći dio socijalnih davanja odlazi onima koji su ostvarili neko pravo, a ne onima koji su u stanju socijalne potrebe. Ova situacija se može riješiti samo kroz ukidanje određenih stečenih prava, izradu socijalne karte stanovništva i korištenje socijalnih fondova samo za one koji su stvarno u stanju socijalne potrebe. U tom kontekstu npr. smatram da je besmisleno da 20 godina nakon rata borački dodatak primaju i oni koji ni dana nisu proveli na borbenim linijama, a takvih je najviše.
9. ZAŠTITA DOMAĆE PROIZVODNJE – REALNO: BiH je potpisala čitav niz sporazuma o slobodnoj trgovini i to svojevremeno proglašavala svojim velikim političkim uspjehom, i sada nam se taj “uspjeh” već duži niz godina obija o glavu. No i pored toga, svi ti sporazumi u sebi sadržavaju odredbe po kojima je moguće, pod određenim uslovima, zaštititi domaću proizvodnju i proizvođače. Nažalost vlast se ne bavi ovim problemom iz jednostavnog razloga što uvoznički lobiji preko korumpiranih političara sprečavaju realizaciju zaštite domaćih proizvođača i proizvoda, zamotavajući sve to u nacionalne interese, komplikovane procedure i nemogućnost usaglašavanja. To je ujedno i osnovni razlog zašto dobar dio naših proizvoda, pogotovo poljoprivrednih, ne može ići u izvoz na inostrana tržišta.
10. RAZVOJ MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA KAO BUDUĆEG EKONOMSKOG TEMELJA BIH I POMOĆ DRŽAVE U TOME – NEREALNO: Prije svega mislim da je za bilo kakvu ozbiljnu priču o državnoj pomoći za razvoj privrede potrebno prvo definisati privredne grane, sektore i tehnološke prioritete bitne za ekonomiju zemlje i njen budući ekonomski razvoj. S obzirom da ti prioriteti nisu definisani, ili se mijenju iz godine u godinu, u zavisnosti ko je na vlasti, imamo situaciju da se veliki novac iz budžeta na svim nivoima odliva za stimulacije u privredu, poljoprivredu i za novo zapošljavanje sa malim, odnosno nikakvim, samoodrživim efektima. Kada u npr. poljoprivredi subvencionirate ili stimulišete gotovo sve, to u stvari znači da vi ne pomažete nikome, sa stanovišta razvoja i ekonomske održivosti, nego da na taj način prividno kupujete socijalni mir.
Jasno definisanje ekonomskih i privrednih prioriteta državne podrške, sa rokom te podrške, predstavlja jedini osnov na kojem se mogu očekivati dugoročni efekti uloženog novca, a time i zapošljavanje.
VEZANI TEKSTOVI:
http://depo.ba/clanak/122016/tracak-nade-u-novom-zakonu-kako-se-zaposliti-u-bih-bez-stele-i-partije
http://depo.ba/clanak/121690/bakirovo-obecanje-ludom-radovanje-moze-li-bih-nakon-izbora-dozivjeti-ekonomski-preporod
Tekstove iz prethodnog ciklusa na temu 'Evropske integracije i budućnost BiH' možete pročitati OVDJE.
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook