'Države koje propadaju'

Kako su Arapi svoje glavne gradove predali Iranu?

Front30.10.14, 10:59h

Kako su Arapi svoje glavne gradove predali Iranu?
Na koji način Arapi mogu povratiti dio svoje moći kako bi mogli parirati iranskoj sili?

Piše: Firas Abu Hilal (balkans.aljazeera.net)

 

Iran se može s pravom ponositi i osjećati zadovoljno – možda čak i arogantno – nakon što su četiri arapska glavna grada dospjela u njegove ruke, što su izjavili i mnogi glasnogovornici Irana, dok Arapi trebaju osjećati bijes zbog toga što se sve odluke Bejruta, Damaska, Sane i Bagdada zapravo donose u Teheranu.

 

No, sam osjećaj bijesa nije dovoljan. Ono što Arapi trebaju učiniti jeste da prostudiraju uzroke prodiranja Irana u njihove glavne gradove i da shvate zbog čega je došlo do napretka tri strane četverougla na Bliskom istoku – Irana, Turske i „Izraela“, dok je četvrta strana ovog četverougla, predstavljena kroz Arape kao njegovu najjaču i najvažniju geopolitičku stranu, došla u situaciju da se povlači i prepušta svoje položaje drugima.

 

Na koji način su Arapi prepustili svoje glavne gradove Iranu? Zbog čega je Iran pobijedio u nekoliko političkih krugova, dok su Arapi izgubili? Na koji način Arapi mogu povratiti dio svoje moći kako bi mogli parirati iranskoj sili?

 

Sloboda širenja

 

Na samom početku neophodno je ukazati na to da postavljanje pitanja o faktorima gubitka ne krije u sebi pretpostavku da je Iran nužno neprijatelj arapskog naroda. Naprotiv, Iran je susjedna zemlja koja može biti saveznik ili rival, bez obzira na nacionalne i konfesionalne razlike između te države i arapske većine. Međutim, neprijateljem postaje onda kada se usmjeri na slabljenje arapske strane u namjeri da uništi konkurenciju i na taj način osigura sebi slobodu širenja, što mu zapravo daje za pravo da se ponaša arogantno i na taj način stekne sliku neprijatelja.

 

Odnos između Arapa i Irana, dakle, nije uslovljen samo vjerskim ili etičkim razlikama, nego i političkim djelovanjem ove države, kao i načinom vođenja vanjske politike koja zalazi u pitanja arapske regije. Zbog toga je ova relacija prolazila kroz različite faze pada ili uspona, većinom pokrenuta političkim, a ne vjerskim motivima, bez obzira na to što Iran veoma često koristi sektašku dimenziju u svojim sukobima kako bi zadobio arapske šiite u svoju korist te uprkos pokušajima pojedinih arapskih režima da predstave taj odnos unutar granica sektaških sukoba.

 

No, arapske države koje su pokušale isprovocirati sektaški sukob i iskoristiti pokušaje Irana da zloupotrijebi elemenat arapskih šiita doprinijele su, na ovaj ili onaj način, uspjehu Irana u ostvarivanju pobjede u sektaškoj i političkoj borbi podjednako, samim tim što je unutrašnja i vanjska politika tih država doživjela neuspjeh.

 

Kako bismo izbjegli generaliziranje, navest ćemo prvi faktor koji je omogućio Iranu infiltracije u regiju, a to je neuspjeh arapskih država u pogledu izgradnje pravedne i građanske države, što je podstaklo građane na potragu za „primarnim“ krugom pripadnosti koji bi im mogao pružiti zaštitu i pomoći da ostvare svoja prava.

 

Namjera sve ove priče nije diskriminirati pripadnike šiitskog pravca u odnosu na ostale narode regije zbog toga što je ovo veoma osjetljivo pitanje koje iziskuje brojeve i statistike kao dokaze za negaciju ili afirmaciju, kao i toga da je ovo pitanje veoma često podložno pristranim interpretacijama šiita koji „pretjeruju ističući da su ugroženi u svojim državama“ i sunita koji tu njihovu „ugroženost“ minimaliziraju i skrivaju njene prave dimenzije.

 

Prema tome, neuspjeh o kojem govorimo jeste neuspjeh u izgradnji građanske države za sve skupine koje sačinjavaju arapski narod, bez obzira bili to sunniti, šiiti, kršćani ili ostali pripadnici vjerskih i etničkih manjina. Taj neuspjeh je naveo građane da traže „centar“ moći kojem se mogu obratiti u namjeri da ostvare svoja prava iako bi, samim tim što su građani te države, trebali imati zagarantovana ta prava. Na taj način se svi građani praktično pretvaraju u instrumentalizirane grupe unutar države, zavisno od različitih polazišta ovih skupina, poput sektaških, etničkih i interesnih.

 

Također, u literaturi lidera islamske revolucije Iran sebe predstavlja kao predstavnika potlačenih u zemlji. Naravno, iz njihove perspektive su to šiiti. Zbog toga ova država za arapske šiite predstavlja utočište gdje će dobiti podršku za ostvarivanje prava koja im njihova država nije bila u stanju osigurati. Na taj način je Iran uspio oformiti instrumentalizirane skupine koje će raditi u skladu sa njegovim interesima u arapskim državama, na direktan ili indirektan način.

 

Proklinjanje Irana i optuživanja za zavjeru protiv naše domovine neće biti od koristi, kao što neće biti od koristi ni kritike upućene arapskim šiitima, od kojih se većina njih identificira sa iranskim aspiracijama u regiji. Ono što je, u osnovi, neophodno jeste razumijevanje službenog neuspjeha u izgradnji građanske države koja će biti u stanju uvjeriti sve svoje građane, bili oni suniti ili šiiti, Arapi ili Kurdi, da će država brinuti za sva njihova prava, bez obzira na njihovu primarnu pripadnost, a samim tim i bez potrebe da se traži savez sa nekom drugom državom, svejedno govorili o Iranu ili nekoj drugoj zemlji.

 

Kada je riječ o drugom direktnom faktoru zbog kojeg su Arapi izgubili neke od svojih prijestolnica u korist Irana, on se ogleda u propadanju arapskih država - posebno onih o čijoj se sudbini odluke donose u Teheranu – koje postaju mjesto „propalih država“ ili „na rubu kolapsa“, što omogućava da širenje preko njihovih teritorija bude veoma jednostavna stvar, dok se nešto poput toga ne bi moglo desiti u slučaju jakih i stabilnih država.

 

Možda bi bilo korisno nakratko se osvrnuti na definiciju termina „države koje propadaju“, o kojem se vode velike debate u svijetu, naročito nakon 11. septembra. Ovaj izraz počinje se posmatrati i kao veoma važan pokazatelj za procjenu stanja u državama. Prema Robertu Rotbergu, jednom od akademika koji se specijalizirao za pitanje država koje propadaju, ove zemlje obično prate „napetost, stanje dubokih konflikata, opasnost, postojanje rivaliteta među sukobljenim vojnim grupama.“

 

Termin „države koje propadaju“ sadrži još i specifične i mjerljive pokazatelje, kao što su stopa kriminala, građanski rat, nestabilnost, slaba granična kontrola, loše zdravstvo i obrazovanje, raširena korupcija i slaba domaća proizvodnja.

 

Ukoliko pogledamo ove četiri zemlje koje se, na ovaj ili onaj način, smatraju pod kontrolom Irana, uočit ćemo da svaka od njih ima gore navedene faktore neuspjeha izražene u manjoj ili većoj mjeri. Na osnovu pokazatelja slabih i propalih država, koji svake godine izda „Fond za mir“ i magazin „Foreign Policy“, tri od ove četiri države, u koje spadaju Irak, Sirija i Jemen, 2014. godine uvrštene su u 15 najlošijih država svijeta, dok je Liban zauzeo 46. mjesto na listi svjetskih zemalja sa najvećim neuspjehom i prema pomenutom pokazatelju ide u sve gorem smjeru.

 

Naravno, tu su i oni koji sumnjaju u ove pokazatelje i vide ih kao „ispolitizirane i kolonijalno usmjerene“. To je stvar o kojoj se može raspravljati, međutim, i pored toga to neće promijeniti činjenicu da su Liban, Sirija, Irak i Jemen države potopljene u močvari militarizacije društva, nedostatka stabilnosti, ekonomskom neuspjehu, korupciji, sektaškim i etničkim podjelama i slabosti centralne države u korist oružanih snaga u sukobu.

 

Cijela ova stvar sa sobom nosi i veoma bitan pokazatelj koji upućuje na to da je Iran sposoban zloupotrijebiti teritorije propalih ili krhkih/slabih država, dok to nije u stanju učiniti u stabilnijim državama, pa čak i ukoliko se u njima nalazila šiitska manjina ili većina. Zbog toga je Iran – i nakon uspjeha da pronađe uporište u Bahrejnu – propao u pokušaju da tamo ostvari pobjedu, zbog jačine te države koja je imala političku, ekonomsku i vojnu podršku Saudijske Arabije. Iran, također, nije napredovao ni u drugim državama Zaljeva, kao što su Saudija, Emirati, Katar i Kuvajt, bez obzira na to što svaka od ovih zemalja u sebi sadrži sunitsko-šiitsku raznolikost, zbog toga što u isto vrijeme posjeduje i, u nekim granicama normale, jaku i stabilnu državu.

 

Prema tome, Arapi trebaju kriviti sami sebe zbog toga što su dopustili da njihove države potonu u močvari neuspjeha i trebaju raditi na zaštiti drugih država od toga da dožive istu ovu sudbinu, ukoliko zaista žele spriječiti infiltracije Irana u ostale arapske prijestolnice.

 

Treći faktor pada arapskih prijestolnica u ruke Irana koji je, možda, i najbitniji te prepuštanje odluka njemu tiče se odsustva zajedničkog arapskog projekta koji bi se mogao suprotstaviti drugim projektima u regiji, ne samo po pitanju iranskog nego i cionističko-američkog imperijalnog projekta koji još predstavlja najveću prijetnju u regiji.

 

Jasan projekat

 

Treba uzeti u obzir da Iran ima jasan politički, vjerski i strateški projekat koji se tiče odnosa u regiji te se uveliko trudi da prodre u države regije i na taj način dobije jake karte koje bi mu omogućile da igra ulogu najveće regionalne države na Bliskom istoku. Jedinstvenog arapskog projekta, koji bi se mogao suprotstaviti izraelskom, iranskom ili čak turskom projektu, zapravo i nema.


 
Arapske države nisu se zaustavile samo na neuspjehu u artikuliranju jedinstvenog nacionalnog političkog projekta. Pojedine države počele su, čak, igrati i destruktivnu ulogu u sprečavanju pojave bilo kakvog začetka uspješnog političkog projekta u regiji, što se pokazalo u borbama pojedinih zaljevskih država u namjeri da se zaustavi uspjeh bilo kakvog projekta demokratske tranzicije u zemljama „Arapskog proljeća“ koje je pretvorilo pogrešne i destruktivne arapske politike u razornu i krvavu jesen, zbog straha tradicionalnih sistema da će „revolucije zakucati na vrata njihovih prijestolnica“, kao i toga da će se pojaviti suparnički politički projekti predstavljeni kroz pokrete „političkog islama“.

 

Dakle, složeni arapski propusti u suprotstavljanju konkurenciji, protivnicima i neprijateljima u regiji su slični, što otvara mogućnost Iranu i drugim zemljama u regiji da nastave popunjavati praznine koje za sobom ostavljaju zvanični arapski režimi u svojim prijestolnicama, dok se jednog dana ne probudimo iz kratkog sna i ugledamo druge arapske države koje će historija pamtiti.

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook