Izvor: Blic.rs
Marko (24) i Marijana (22) Stanković, brat i sestra iz Požarevca u Srbiji koji su 20 godina proveli zatočeni u kući zbog majčinog straha od otmice i prodaje njihovih organa, čine prve korake na putu uključenja u normalan život i društvo.
Mladi Stankovići pohađaju Osnovnu školu ,,Sveti Sava” u Požarevcu za opismenjavanje odraslih ,,Druga šansa” i već su stigli do sedmog razreda.
- Oni su vrlo savesni i vredni učenici. Nijednog dana nisu izostali iz škole i najbolji su u trećem ciklusu koji obuhvata sedmi i osmi razred. Iduće godine završavaju školu i planiraju dalje usavršavanje - priča andragog škole Dušica Kovačević.
Dok su bili zatočeni u kući, djeca su sama uz pomoć TV naučila da čitaju i pišu i govore engleski. Oboje su rođeni u kući, a majka je sama presjekla pupčanu vrpcu. Kada je došlo vrijeme za školu, komšijama je govorila da su na školovanju u Crnoj Gori. Djeci je pričala da ne smiju napolje jer će da ih ukradu i prodaju njihove organe. U dvorište su smjeli da izađu ljeti za vrijeme raspusta, a čim bi čula da nailazi policija ili socijalni radnici, djecu je sakrivala po raznim kućama, a jedno vrijeme proveli su i u konacima manastira Ostrog. Tek kada je majka umrla, oni su mogli slobodno da se kreću, ali je problem nastao sa dokumentima jer nisu imali mjesto boravka.
Riječi pričaju unazad
|
Očuh Kinez
- Naša sestra redovno ide u školu i sada je peti razred. Odlična je učenica, a očuh je divan čovek. Sa njim povremeno radim na građevini - priča Marko. |
- Sve je to ružna prošlost koju nastojimo da zaboravimo. Učim, a kad nisam u školi, čistim po kućama i brinem o starijim osobama jer od po 5.000 dinara koje brat i ja dobijamo kao pomoć ne može da se živi. Malo vremena imamo za druženje, ali je teško i steći drugove kada ih nismo imali od detinjstva. Zato smo brat i ja upućeni jedno na drugo i ljude koje sami upoznamo. Kada imam slobodno vreme, crtam stripove i pravim igračke za decu. Želela bih da se posle završetka ove škole upišem u srednju školu za policajce, ako to bude bilo moguće zbog godina - otkriva svoja očekivanja Marijana. Njen brat Marko priča da u školi ide sve glatko, kao po loju, i da je za njega sve lako.
- Kada završim ovu školu, želeo bih da se obrazujem za informatičara i molim se Bogu. I sada nešto radim sa računarima i mobilnim telefonima, ali to je malo. Zato povremeno radim na građevini, istovarujem šljunak, ubacujem ugalj, riljam i radim i druge sezonske poslove. Zarađeni novac ulažem u kuću. Tako sam sam uradio kanalizaciju i sazidao dimnjak, a sada prikupljam novac da zatvorim terasu, da ne upada sneg i kiša - hvali se Marko. U školi kažu da se Stankovići, a posebno Marko, ne druže mnogo i da teško sklapaju nova poznanstva i da se uglavnom kreću u društvu starih poznanika.
Tužna priča o izgubljenom detinjstvu 1990. rađa se Marko |
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook