Što je istina o sporazumu Lagumdžija-Čović?

Prethodnih sam dana nerijetko bio u situaciji braniti jednu političku filozofiju zbog deformacija koje joj se događaju u realnom životu. I oponirati tezi kako deformacije omogućuje sama filozofija. Jer da je tako, uzvraćao bih, deformacije se ne bi mogle izbjeći ni drugdje – od Amerike do Japana i Australije. Iskreno, međutim, tu vrstu pitanja sve češće i sam sebi postavljam. I svaki put je razlog tome politička praksa partije prema kojoj su prethodnih dvadesetak godina usmjerene sve moje nade. Je li to SDP doista odustao od vrijednosti koje čine bit socijaldemokratske ideologije? Ili su po srijedi dobro upakirana i medijski sustavno servirana podmetanja?

Treba li, ako je ovo potonje, baš danas stati na stranu ove partije kako bi se od juriša ovdje očuvala posljednja oaza evropske filozofije? Ili je, naprotiv, izlaz u svijesti o nužnosti novog početka. U, dakle, prosvjetiteljskom djelovanju kako bi se obična čovjeka uvjerilo da se s postojećim političkim filozofijama teško može na „zelenu granu“. I da, drugim riječima, izlaz može biti samo u stvaranju nove političke partije.

Najiskrenije, na tu vrstu dilema u ovom momentu ni sam sebi nisam u stanju odgovoriti. Nije sporno da je SDP kao partija na vlasti, i koja promovira drugačiji sustav vrijednosti od danas dominantnog, izložen različitim vrstama bočnih udara – i da njih ne treba prihvaćati „zdravo za gotovo“. Želim vjerovati – iako mi javna obrazloženja federalnog premijera i ne djeluju previše uvjerljivo – da se i na najnovije spekulacije o sumnjivim poslovima sa sumnjivim evropskim firmama može gledati iz te perspektive. Kako, međutim, vjerovati u zločeste nakane političkih konkurenata u vezi s nekim drugim blamažama? Provali nedemokratske svijesti predsjednika kluba zastupnika SDP u federalnom parlamentu, recimo, u prilici sam, kao i čitava javnost, pred TV kamerama bio i osobno svjedočiti. Istoj vrsti provale sam, potom, u prilici bio svjedočiti i u slučaju ataka na nezavisnost pravosuđa – i to ne od bilo koga nego od, „glavom i bradom“, premijera federalne vlade.

No, nedemokratska svijest pojedinca, pa u ime bilo koga nastupao, i nije najveći problem. Na tu vrstu zastranjivanja, uostalom, imune nisu ni najdemokratskije partije svijeta. Ali, one se od sličnog tipa ekscesa ne libe i ograditi. Pogledajmo, među inim, najnovije hrvatsko iskustvo. Daleko od toga da je tamošnjem SDP-u demokratska svijest udarila u glavu. Ali, zbog slične je blamaže preko noći zahvalio jednoj od svojih ministrica. U bh. slučaju se, međutim, šuti. Nitko, doduše, ni ne očekuje da, zbog nedemokratske javne blamaže – mada bi to bilo najčasnije – SDP okrene leđa svojim najutjecajnijim ljudima. No, nekoj vrsti javne ograde imali smo se pravo nadati. A, što smo dobili? Ništa! I po čemu bi, onda, itko ozbiljan ovu partiju trebao razlikovati od, recimo, Dodikove? S pravosuđem se gotovo pa sprda lider SNSD-a, ali ništa manje ignorantski odnos prema pravosuđu ne demonstrira ni premijer federalne vlade – koji je, budi Bog s nama, i generalni sekretar SDP-a.

Najviše oprečnih pristupa, međutim, izaziva sporazum kojeg Lagumdžija potpisa s liderom HDZ-a. Što on doista znači? Je li sporazum konačno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja ili, pak, definitivna pobjeda SDP-a jer mu je Čović prisiljen priznati pravo i na hrvatski legitimitet? Ovih se dana čuti može i jedno i drugo. Hadezeov stav najzornije dočarava sud jednog od njegovih medijskih „gurua“ kako u sporazum ugrađena rješenja „možda nisu savršena, ali nisu ni daleko od savršenstva“. Što se, dakle, HDZ-a tiče, sporazumom je postignuto maksimalno što se, iz perspektive HDZ, postići uopće moglo.

A SDP? Likuju li u njemu zbog pobjede? Ne bih rekao. Za razliku, naime, od Čovićevih oni su sve intenzivnije bili izloženi „podmetanjima“ – iz javnosti, ali i od „mangupa“ iz vlastitih redova. I sve intenzivnije su primoravani pojašnjavati kako nisu uradili ono što jesu. Ili, što im se, kako samo kažu, nedobronamjerno spočitava. A spočitava im se, nema što nije. Za Dervu Sejdića, primjerice, a njegovi stavovi su dobrim dijelom i stavovi nevladina sektora, takav sporazum samo dodatno cementira etničke podjele i za račun konstitutivnih naroda potpuno zatire kategoriju građanina. A to, onda, znači i da će mu se nevladin sektor, pokuša li ga se pretočiti u ustavne regule, morati suprotstaviti kako zna i umije – pa i bojkotom popisa stanovništva. I ne samo to. Sejdić ne isključuje mogućnost ni ponovne tužbe Sudu za ljudska prava. Jer, veli on, „taj mi sporazum izgleda isto kao da ste mi dali flašu vode u Sahari, a zabranili mi da pijem“.

Ni pol muke, međutim, da kritike dolaze samo izvan SDP-a. Problem je što su glasovi neslaganja sve učestaliji i iznutra. I što svoje neslaganje sakriti više ne žele ni ljudi iz samog partijskog vrha. Led je, ako dobro upratih, prvi probio bivši savjetnik SDP-a za vanjsku politiku. Teško mu je, veli, i povjerovati da glas Bošnjaka u Stocu može vrijediti desetak puta manje od glasa tamošnjeg Hrvata, ali i glas Hrvata u Ljubuškom nekoliko puta više od glasa tog istog Hrvata u Sarajevu. I ne samo to. Teško mu je povjerovati da u svemu tome sudjeluje SDP, partija suštinu čijeg djelovanja od samog početka čini i odbijanje uvođenja gradacije u prava građana na osnovu dijela teritorije u kojem žive i posebice njihove etničke pripadnosti. Pristajanje na uvođenje različite vrijednosti glasa prema etničkoj pripadnosti bi, zaključuje Bajrović, značilo odstupanje od temeljnih postulata SDP-a zbog kojih su i dobili glasove na prethodnim izborima i pristajanje na uvjete političke platforme hrvatskih nacionalista.

Ali, nije Bajrović sam. Od sporazuma se ogradi i potpredsjednik SDP-a – usput, i član državnog predsjedništva – i na taj način obznani kako on, sporazum, nije plod kolektivne pameti i volje nego izraz samovolje lidera partije. U sporazumu se, pojašnjava Komšić, ne nudi rješenje za presudu Sejdić-Finci jer ona govori o pravima pojedinaca, a ne pravima kolektiviteta na kojima se čitav sporazum i temelji. I baš stoga se, veli, nada da dokument, kojeg dogovori predsjednik SDP-a, neće postati i zvaničan stav njegove partije.

Gotovo opća osuda građanskog dijela javnosti natjera vodstvo SDP-a da pojasni kako u sporazumu nema onog što im se, k’o biva, imputira. Vruć krompir da pojasne nemoguće dobiše dvoje članova partijskog predsjedništva. Zašto baš oni? Ima li to veze s činjenicom da su oboje neBošnjaci? Što se mene tiče, ne nužno. No, javnost se pita nije li baš taj detalj trebao značiti kako, eto, takvo rješenje u sporazumu podržavaju i sarajevski neBošnjaci, oni, dakle, za koje se na sva zvona grmi kako će dogovorom s Čovićem i osobno biti diskriminirani. I mučili su se, što jes’-jes’, da dojam osobne potpore sporazumu i ostave. Što se, pak, mene tiče, bio je to pucanj u prazno. Puno fraza, ni jednog odgovora u vezi s meritumom. SDP, vele, nije spreman za razgovore o asimetričnim rješenjima, ni na kraj mu pameti nije sudjelovanje u razgovorima o etnički definiranim izbornim jedinicama, u stranci su radili simulacije učinaka dogovorenih rješenja i uvjerili se kako se njima pravo na izbor u Dom naroda jamči i onima koji, baš kao njih dvoje, žive u dijelovima BiH u kojima pripadnici njihova konstitutivnog naroda čine nominalnu manjinu i sve u tom duhu. Ako je, dakle, vjerovati naknadnom uvjeravanju, nemamo razloga za brigu. Jer, ne samo da je SDP ostao vjeran političkoj filozofiji socijaldemokracije nego je za nju dobio čak i hrvatske nacionaliste. Aferim! No, zar ne mislite kako bi, za svaki slučaj, ipak bilo uputnije nešto detaljnije zaviriti u dokument kojeg Zlaja potpisa? Učini li se to, dragi moji, priča i nije tako vesela kako bi se iz vašeg uvjeravanja dalo zaključiti. A evo i zašto. Po postojećem Ustavu i Zakonu, izbori u Dom naroda federalnog parlamenta pored paritetne etničke reprezentacije uvažavaju i teritorijalni princip etničke distribucije po popisima iz 1991. godine. Zašto ovaj drugi princip? Najjednostavnije, jer se njime željelo građane BiH motivirati na povratak tamo gdje su živjeli do početka rata. Takav želja je, ako se ne varam, obilježila i političko djelovanje SDP-a svih poslijeratnih godina.

A što se to s SDP-om događa danas? Ili još konkretnije, što se to danas, sporazumom Čović-Lagumdžija, nudi kao alternativa? Najbolje objašnjenje se, dakako, može pronaći u simulaciji jednog od hadezeovih medijskih „gurua“. A on, budući je sporazum dobro prostudirao, otkriva i njegovu suštinu. Prema sporazumu, dakle, nakon što se izvrši popis 2013. godine, imat će se precizni podaci o brojnosti, etničkoj strukturi i distribuciji stanovništva u pojedinim dijelovima BiH. A onda bi ti podaci bili polazna osnova za izbore od 2014. godine. I evo kako bi se famozni sporazum reflektirao na strukturiranje Doma naroda federalnog parlamenta, a onda, po istoj logici, i na državnoj ravni.

Utvrdi li se, pojašnjava hadezeov medijski „guru“, da u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, od ukupno 450.000 Hrvata, živi njih 150.000, ova će županija u federalni Dom naroda od ukupno 17 hrvatskih delegata izabrati trećinu, odnosno vrijednost njihovih glasova bi iznosila 33,3%. Utvrdi li se, slijedom iste logike, da od Stoca do Livna, u novom realitetu dakako, živi 280.000 ili 62,2% svih Hrvata BiH, toliki će biti i njihov udio u hrvatskom klubu federalnog parlamenta. Ili još preciznije, od ukupno sedamnaest tamo će ih biti čak jedanaest.

Netko će reći – zar to nije i najpravičnije? Ako mene pitate – naravno da nije. Nije, prvo, jer se takvim rješenjem definitivno stavlja točka na rezultate etničkoga progona stanovništva – i Hrvata i svih ostalih. Nije, jer se time novo stanje legitimira i prognano stanovništvo demotivira da uopće i razmišlja o povratku kao mogućem scenariju. U slučaju Hrvata, primjerice, to bi bio usud skoro polovine onih koji ovdje pred rat živješe. No, ni to nije sve. Novim se rješenjem i one koji izdržaše sve Golgote, ratne i poratne – bilo da svoj dom nisu nikad napustili, bilo da su mu se, usprkos svemu, nakon rata ponovo vratili – sada tjera na razmišljanje, vrijedi li i dalje ostajati ili je došlo vrijeme definitivno otići? I, ako se mene pita, ovih drugih uopće ne bi bilo malo. Potpuno suprotno.

I što na sve to reći. Kakve to simulacije radiše u SDP-u? I kakvi su to rezultati do kojih dođoše? Ma, haj’te molim vas. Priča o simulacijama je samo još jedno „kukavičje jaje“. I nešto što bi se moglo uklopiti u priču koju nedavno čuh. U jednom TV razgovoru veli lider SDP kako su mu svašta govorili, ali da nikada nije čuo žaoku na svoj račun da je glup. Ne daj Bože. Svašta Zlaja može biti – glup ni slučajno. No, je li socijaldemokrata? Ili mu, ne daj Bože, ideja socijalne demokracije služi tek kao neka vrsta „smokvina lista“? E, o tome bi se već dalo porazgovarati. I siguran sam da će ta vrsta razgovora biti sve aktualnija – u javnosti, ali i u partiji koju uništava.

Leave a Reply