Možemo postati iseljenička nacija ili ponovo ratovati… A možemo i započeti bolji život, ako…

Iako zasjenjen trakavicom oko “rekonstrukcije” vlasti i sada već degutantnim, svakodnevnim medijskim prepucavanjima bivših platformaških drugova, jedan od najznačajnijih političkih događaja u našoj zemlji u posljednjih nekoliko godina desio se prošle sedmice na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, na kojoj su, 17 i pol godina nakon uspostavljanja diskriminatorskog sistema podjele naših građana u jednake i jednakije, u javnu raspravu upućeni amandmani na Ustav Kantona Sarajevo. Ovim amnadmanima će se, barem na teritoriji ovog Kantona, konačno ukinuti diskriminacija onih građanki i građana BiH koji se na osnovu svog (ne)izjašnjavanja svrstavaju u ustavnu kategoriju Ostalih.

U skladu sa radnom dinamikom Skupštine i propisanim procedurama, Kanton Sarajevo će uskoro imati izmjenjen Ustav, i to u obliku koji će imati značajne posljedice za cijelokupnu organizaciju vlasti. Najvažniji proces, naime, slijedi netom nakon toga; usvajanje ustavnih amandmana proizvest ce obavezu izmjene svih akata koje donosi Skupština KS i druga, niza zakonodavna tijela (vijeća općina i gradova, ali i pojedini organi uprave) sa ciljem njihovog oslobađanja diskriminatorske politike i prakse. Konkretno, uslijedit će neminovan proces usklađivanja cijelog sistema organizacije vlasti i njezinih procedura sa novim Ustavom KS. Svi oni koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci će konačno biti u prilici da u jednakom kapacitetu učestvuju u procesima političkog odlučivanja i predstavljanja.

Ovu inicijativu je već na prvoj, konstituirajucoj sjednici Skupštine KS (februar 2011.) pokrenuo i na koncu uspjesno realizirao poslanik i član Naše stranke Peđa Kojović. Radi se, bez lažne skromnosti, o istorijskom iskoraku u pravcu uspostavljanja građanske države i vjerovatno najvažnijem postignuću Naše stranke od njezina osnivanja. Ovu tvrdnju, međutim, ne mogu iznijeti bez isticanja neophodne podrske SDP-a i premijera KS Fikreta Musića, koji nam je značajno pomogao u realizaciji ove inicijative. (Moj kolega Kojović je na svom blogu koji vodi od preuzimanja poslaničke dužnosti izdašno pisao o ovom procesu, pa u pogledu detalja u vezi sa načinom i intenzitetom podrške upućujem na isti.) Duboko sam zahvalan Danisu i Peđi, ali i svim drugima koji su nam pomogli da u relativno kratkom vijeku našeg političkog djelovanja ostvarimo jedan od naših najvažnijih političkih ciljeva: ukidanje sistemske, Daytonskim mirovnim sporazumom uspostavljene diskriminacije građanki i građjana BiH. Pa makar na području jedne administrativne jedinice.

Sada, ova tema i događaj nekima mogu zvučati iskopčano iz realnosti, sunčevim godinama udaljeno od “pravih” problema naše svakodnevnice. U zemlji u kojoj dominiraju vijesti o svakodnevnom nasilju, korupciji, sveopćoj neimaštini, ekonomskom kolapsu i općem urušavanju društvenih vrijednosti, podatak da je ukinuta nečija diskriminacija izmjenom odredbi jednog od trinaest ustava ove zemlje čini se autističnim. Sa žaljenjem mogu konstatovati da određeni broj ljudi naš angažman, sa sjetom i neskrivenim simpatijama, doživljava kao uzaludnim. (Na šprdnju kojom nas neuspješno pokušavaju minorizirati naši politički neprijatelji i neistomišljenici neću izgubiti ni riječi)…

Činjenica je da ovo što radimo jeste u jednu ruku sizifovski posao. Ali, u zemlji u kojoj političari ne rade gotovo ništa – u ovo ne svrstavam beskonačne kombinatorike prekrojavanja vlasti, zdušni združeni poduhvat obilazaka svih postojećih hotela u regiji sa više od četiri zvjezdice i mučenička jurišanja na poslaničke klupe kada prijeti kresanje vlastitih, astronomskih primanja – mi smo odlučili da guramo svoje. Kada se bavimo psima lutalicama, čišćenjem parkova, regulacijom saobraćaja, mladalačkom delikvencijom… spočitavaju nam bavljenja “beznačajnim”, lokalnim, “kiki-riki” temama…

Neću se upustiti u obranu onoga što smo u posljednje četiri godine, tamo gdje smo prisutni i u kapacitetu u kojem smo prisutni, uradili. Želio bih na ovom mjestu ukazati na nekoliko ključnih karakteristika procesa sada već izvjesnog ukidanja ustavne diskriminacije Ostalih u Kantonu Sarajevo koje bi mogle barem u određenoj mjeri vratiti vjeru u politiku:

1. Daytonski sporazum je moguće mijenjati i u onim segmentima koje su samoprozvani politički predstavnici etničkih skupina u BiH promovirali kao nedodirljivima. Uvjet je politička volja tj. prava konstelacija vlasti (pravi ljudi sa pravim idejama na pravom mjestu) i dobro pripremljeno medijsko obavještavanje. Nasi građani i građanke žude za boljom komunikacijom sa svojim političkim predstavnicima i ubijeđen sam da je stub uspjeha svake društveno-političke promjene temeljita javna rasprava i dijalog. Ovo je izuzetno važno kada se ima u vidu objektivna nemogućnost BiH da prosperira u administrativnom i političkom okviru u koji je sada stiješnjena. (O principima ustavne reforme NS sam pisao u proslom blogu; na njihovoj daljnoj razradi i promociji vrijedno radimo.)

2. Ustavne reforme se mogu/trebaju sprovoditi fragmentarno. Zdrava doza pragmatizma nalaze da se mijenjaju one regulacije oko kojih postoji konsenzus. Fragmentiranost se u ovom slučaju odnosi i na onu geografsku. Predlagaćemo izmjene onih osnovnih zakona i zakonskih akata u administrativnim jedinicama u kojima imamo svoje predstavnike u zakonodavnim tijelima. Žargonizirano obrazloženje SDA, bivše vječne stranke na vlasti, i njenih starih koalicijskih partnera da se mora prvo promijeniti glavni ustav, onaj BiH, pa onda da se mijenjaju ostali ustavi i zakoni, je ovim potpuno demistificirano. Po mom mišljenju, to je bio savršen izgovor za nerad.

3. Ustavne reforme su neminovne, ne samo zbog presude Sejdić/Finci i sličnih apela međunarodne zajednice. Naposlijetku svima mora biti jasno da nam je nova organizacija države neophodna ne zato sto nam je to naložila EU ili neka druga međunarodna asocijacija u kojoj bismo rado željeli biti član, već zato što naša zemlja u ustavnom okviru u kakvom sada postoji, nema velike šanse za oporavak. Ekonomski smo neodrživi, institucionalno onesposobljeni da sami sobom vladamo, duboko razdijeljeni i inficirani posljedicama rata. Neka svima pritom bude jasno: u ovakvom sistemu možemo životariti još sto godina, ali nikakav napredak nećemo postići i vjerovatno ćemo postati iseljenička nacija. Isforisirani raspad BiH, s druge strane, neminovno vodi u novi oružani sukob. Zato nam je bolje da što prije počnemo raditi zajedno, kako bi svima bilo bolje.

4. I “male” stranke mogu proizvoditi kvalitetna zakonska rješenja (politika je, kako moj kolega Peđa zna reci, umjetnost pravljenja zakona – i sve što ide uz to), ukoliko se otvore prema javnosti i struci i od iste traže pomoć, mišljenje i ekspertizu. Često razmišljam o tome šta bismo svašta mogli učiniti da nas je više. Svakako se na ovom mjestu još jednom zahvaljujem desetinama onih koji nam svojim stručnim znanjem, savjetima i preporukama pomažu. Bez njih bi sve ovo bilo puno teže.

Na kraju mi ostaje samo zaključiti da smo, vjerni našim principima, učinili veliki korak ka ostvarivanju naših političkih ciljeva: revalorizacija građanina, deetnizacija vlasti, individualizacija zaštite ljudskih prava i sloboda.

Ja vjerujem da samo takav,  zdrav politički okvir stvara mogućnosti rapidnog ekonomskog oporavka. A svi želimo bolji život, ili…?

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

Možemo postati iseljenička nacija ili ponovo ratovati… A možemo i započeti bolji život, ako…

Leave a Reply