Ko tebe kamenom, ti njega historijskom istinom!

“Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku…”

Tin Ujević – pjesnik, esejist, književni kritičar, prevodilac… Živio u Beogradu,Sarajevu, Zagrebu…

Dr. Alexander Dörner (1869-1951) je sin potpukovnika Adolfa Dörnera, vojnog zapovjednika Gratza, i majke Sofie Edle von Kaiserfeld, porijeklom iz bogate porodice sa posjedima blizu Ptuja, Celja, Laškog i Rogaške Slatine, čijom su udajom za neplemića njihovi nasljednici  izgubili plemićku titulu.

Alexander Dörner nakon završenih medicinskih studija u Gratzu (1893.) i odsluženja vojnog roka se prijavljuje na konkurs i zapošljava u novoosnovanoj Zemaljskoj bolnici u Sarajevu.

Mladi ljekar dr. Dörner 1897. godine, na zahtijev dvorskog savjetnika dr. Isidora Neumanna, vrši istraživanje lepre u Bosni i Hercegovini. Slijedeće godine (1898.) dobiva i prvo priznanje za svoj izvještaj „Lepra u Bosni i Hercegovini“ za konferenciju o lepri u Berlinu.

Sljedećih godina Dörner je radio u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu kao „sekundarni liječnik“ da bi u okviru temeljite organizacije zdravstvene službe mladi ljekarski kadrovi bili upućeni u sjedišta kotara sa zvanjem „kotarski liječnik“. Od 1903. dr. Dörner radi godinama u Žepču, Ključu, Visokom i napokon ponovo u Sarajevu.

Za svoj rad na iskorjenjivanju sifilisa i lepre dobiva četiri priznanja Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Dr. Dörner je i nosilac ordena Franje Josipa I (Franz Joseph) iz 1912. godine, za bolničko liječenje, dva ordena Crvenog križa (Patriae ac Humanitati 1864-1914 K.D.) za pomoć ranjenima, bolesnima i beskućnicima, kao i Kraljevskog ordena „Svetoga Save“ kralja Aleksandra I iz 1929. godine.

Dr. Aleksander Dörner je sahranjen 1951. godine, na katoličkom groblju sv. Mihovil u Sarajevu, pored dr. Josefa Köetscheta, ličnog liječnika i biografa Topal Osman-paše, inicijatora osnivanja prve bolnice (hastahane) u Bosni i Hercegovini.

Dr. Josef Köetschet potiče iz Holandske plemićke porodice koja se doselila u Švicarsku. Rodio se 1830.godine u Grelingenu, kanton Bern. Medicinu počeo da studira u Bernu, nastavio u Hajdelbergu, Beču i Parizu i ponovo Bernu, gdje je diplomirao 1855. godine. Nakon diplomiranja je otišao u Tursku gdje je postavljen za vojnog ljekara u Skadru, a potom po svojoj želji premješten na Kavkaz gdje se upoznao sa Omer pašom Latasom kod kojeg je ostao šest godina u svojstvu ličnog ljekara. U decembru 1863. godine postavio ga je Topal Šerif Osman paša za gradskog i policijskog ljekara u Sarajevu. Bio je više puta i vilajetski sekretar. Umro je 22. jula 1898. godine, kao fizik (gradski liječnik) grada Sarajeva.

Projektovanim „buđenjem“ naci-svijesti naših naroda, groblja i spomenička baština širom Bosne i Hercegovine su demolirana od naci-vandala, pa tako i navedena dva groba 19. septembra 1989.godine, provizorno popravljena, a potom ponovo demolirana nakon posljednjeg rata i ponovo provizorno popravljena od strane Kantona Sarajevo, koji smatra da su grobnice dr. Josefa Köetscheta i dr. Alexander Dörnera važna mjesta za historiju medicine Bosne i Hercegovine.

I to se sve dešavalo (dešava) u zemlji čija tradicija poštivanja komšijskih spomenika i imovine milenijski dugo živi u najzabitijim bosanskohercegovačkim selima u planinama. „Ne valja dirati mramorje“ kažu starosjedilački stanovnici  BH pustara.

Slavna bosanskohercegovačka tradicija zajedničkog života različitih vjera i kultura u kojoj nije zabilježen sukob između njenih stanovnika na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi je teško ranjena samo u tri posljednja, za Sarajlije, svjetska rata, koji su bili inicirani i vođeni izvana (vidi kolumnu – BH ratni turizam).

Poslijeratna osjetljivost, naročito mladih stanovnika Bosne i Hercegovine, svih nacija, na uništavanje kulturne i prirodne baštine kao elementa univerzalnog BH ponosa i identiteta je posebno iritantna instaliranoj političkoj i vjerskoj eliti od strane bivšeg režima iz susjednih država, njihovim vojnicima i njihovim tajkunima. Na tlu Bosne i Hercegovine od prahistorije do ere Austro-Ugarske monarhije su se gradile nove i dograđivale postojeće vojne utvrde koje su potom prepuštene nebrizi. Pa šta je to sada odjednom sporno!? Nije li to stoga što su mladi Trebinjci pokazali brigu za „tuđu“ baštinu?

U odgovoru na optužbe da rušenjem zidina stare trebinjske tvrđave ruši i historijske vrijednosti Hercegovine, Emir Kusturica koristi bezbroj puta provjereno efikasne nacionalne stereotipe uvjeren da će ponovo „upaliti“ te tvrdi: „ … Lični razlozi za ovu akciju nisu pokrenuti samo onom porukom koju smo dobili kada je jula 1991. bistu nobelovca macolom srušio Murat Šabanović…, ništa Austrija nije izgradila što je zavrijedilo zaštitu…, uskotračna pruga, dvije-tri mračne upravne zgrade u Sarajevu, nekolicina karaula koje kao vampirske utvrde podsjećaju na okupaciju i najveće ljudske gubitke…, danas Principov most zovu Ferdinandov…, naš nobelovac  je robijao zbog pripadnosti Mladoj Bosni… Kada 2014. godine kroz Trijumfalnu kapiju u Parizu budu marširale pobjedničke vojske iz Prvog svjetskog rata, tu će biti i srpska počasna četa i uz nju sjene naših boraca koji su zajedno sa saveznicima tukli najveću silu svijeta, a u hladovini političke scene Hercegovine, i tada će, kao i danas, tamošnji političari braniti vampirske građevine austrijskih kasarni i ako im zatreba, nazvaće ih „kulturnim spomenicima…“.

Era okupacije Austro-Ugarske monarhije i danas se interpretira na dijametralno različite načine. U zvaničnoj historiji željeznica Jugoslavije, autor Slavko Srejić (1949) piše: „Prvi pisak lokomotive, koji je odjeknuo kroz brda i doline Bosne i Hercegovine, slio se sa batom čizama krvavih „kulturtregera“ na čijim su bajonetima vojnici „njegovog apostolskog K. und K. veličanstva Franje“ nosili nove oblike kolonijalnog robovanja, inače feudalno porobljenom narodu bolesne turske carevine. Imperijalistički nalet Austro-Ugarske monarhije u trci za kolonijalnim osvajanjima dovezao je po prvim željezničkim šinama carske činovnike, žandarme i sumnjive trgovce u ove naše krajeve, da bi u zamjenu za ovaj proizvod carskog ministra Kalaja, gospoda Beča i Pešte mogla nesmetano da „raubuju“ rudnike, devastiraju šume i bjesomučno eksploatišu skoro besplatno radnu snagu begovskih „čivčija“ – po milosti božijoj ozakonjenu raju feudalnih gospodara, paša, begova i aga. Prvi voz je ujedinio ropstvo naroda Bosne i Hercegovine sa novim ekonomsko političkim robovanjem imperijalističkim gospodarima i stvorio punu sliku totalnog kolonijalnog porobljavanja u kome se istočnjački fes i zapadnjački „hohcilinder“ takmičili ko će što potpunije da iscrpi snagu i bogatstvo ovih krajeva…“.

U nedjeljniku „Bosna“ (4.5.1994) autor Asim Metiljević isto vrijeme tumači na drugačiji način:
„Za vrijeme 40-godišnje vlasti (1878-1918) A-U monarhije u Bosnu i Hercegovinu se uselilo 114 hiljada stranaca, što je činilo 6% ukupnog stanovništva u BiH. Riječ je uglavnom o visoko obrazovanom činovničkom i tehničkom kadru. Snažan zamah kapitalističke privrede koji je formirala Austro-Ugarska nije mogao počivati na domaćem „elementu“ iz najmanje dva razloga: Prvi je taj da je 85% stanovništva bilo nepismeno, a drugi da je dominantna privredna gradnja bila zaostala zemljoradnja. Objektivno Bosanci su tek davali snagu ali od njih i učili.

Dovođenje činovničkog i privrednog kostura sa strane bio je uslov bez kojeg se napredak nije mogao osigurati. Na BH željeznicama sredinom 1918. godine je bilo zaposleno 5.256 radnika, od kojih je bilo 70% kvalifikovanih radnika, uglavnom Njemaca i Čeha. Tako je bilo i u željezari Zenica, u rudnicima uglja Kreka, u topionici u Varešu, fabrici karbida u Jajcu, destilaciji drveta u Tesliću, u pivarama, mljekarama, poštama, bankama… Uspostavljanjem nove Kraljevine SHS veliki dio stranih doseljenika sami napuštaju BiH, ali ipak veći dio ostaje i to onaj koji je u Bosni „pustio korijenje“, stekao imovinu, porodicu i koji je pogubio vezu sa matičnom zemljom.

Početkom maja 1919.godine, Kraljevska vlada izdaje „naredbu o izgonu stranaca“, jedan krajnje nehuman akt kojim se preko noći ljudi istjeruju iz zemlje, a njihova imovina bez naknade prisvaja. Ova „naredba“ izazvala je brojne negativne reakcije u domaćoj i stranoj javnosti, naročito u Washingtonu, Londonu i Parizu, a posebno u Poljskoj i Češkoj. Da bi se ublažila oštrina naredbe, ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribičević sugeriše da se akcija iseljavanja (etničkog čišćenja) usmjeri ka onima „zbog kojih uopšte ne može biti međunarodnih komplikacija“ tj. ka onima koji su izgubili rat, podrazumijevajući i Jevreje…

Pod pritiskom šovinističke kampanje prema strancima, sarajevski župan je 1924.godine, izdao zabranu rada zanatlijama stranog porijekla. Bez materijalne osnove ogroman broj zanatlija napušta zemlju ostavljajući moderne i napredne radnje novim vlasnicima (Soluncima, dobrovoljcima…). Nema posve preciznih podataka o ukupnom broju izgnanih doseljenika, ali se većina historičara slaže da se radi o broju od 60 do 70 hiljada ljudi. Novi činovnici nisu ni krili da je važan razlog izgona stranaca „nedostatak stambenog prostora“. U prostrane stanove bogatih Jevreja, Nijemaca, Čeha i inih, useljavaju se srpski oficiri i drugi“.

Autor ideje o izgradnji Andrićgrada nam ne dozvoljava da povjerujemo da je projekat pokrenut željom za razvojem turizma u regionu na originalan način, što bi svako dobronamjeran želio čuti, već nas upućuje da projekat nije samo pokrenut „porukom“ izvjesnog Murata Šabanovića nego i željom da autor okameni stereotip o Mladoj Bosni, koji ga je kao takvog oblikovao još u ranoj mladosti.

Tačno je da kriminalne naci-elite (bošnjačke, srpske i hrvatske) posebno vole manipulirati  imenima ulica, trgova pa i čitavih gradova, ali Principov most se danas zove Latinska ćuprija kako se i zvao stotinama godina most u Latinskom kvartu ili Frenk mahali, kako su je zvanično nazivale Osmanlije. Naš (BH) nobelovac, koji se sam bilježio prvo Hrvatom iz Bosne, a potom Srbinom (drugih nacija u to doba nije ni bilo), je temelj lične naobrazbe stekao u „mračnom“ školskom kvartu koji je izgradila Austrija, krajem XIX stoljeća, odnosno u Prvoj gimnaziji u Sarajevu, u društvu sa našim drugim nobelovcem Vladimirom Prelogom čiji je otac Mihajlo, u to vrijeme, bio direktor gimnazije.

Kako čitati velikog književnika, koji je čitav svoj život posvetio pisanju o Bosni i Hercegovini i kojem je svakako bila poznata mržnja zasnovana na isfabrikovanim lažnim matricama iz susjednih zemalja?

U priči „Pismo iz 1920. godine“ nobelovac citira (piše) pismo prijatelja Maksa iz Trsta na njemačkom jeziku:… „Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekunda, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskuca svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta. Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po aškenaskom računanju…Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorenjenu bolest. I ja verujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra…“.

Književno djelo Ive Andrića, naravno, nema veze sa historijskim činjenicama, pa tako nobelovac i nije imao potrebu da objašnjava da sat na sahat-kuli ne iskucava ničije, avetinjsko vrijeme tuđih krajeva, već stotinama godina iskucava vrijeme po lunarnom kalendaru i da je po tome jedinstven u svijetu. Ali ta činjenica je samo mali dijelić bajkovite bosanskohercegovačke priče koja je od davnina privlačila pažnju najvećih svjetskih putnika.

Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

Leave a Reply