Balkanski politički kupleraj

Tko god iole ozbiljnije prati bh. političku scenu teško se može oteti istim dojmovima i identičnim zaključcima. Političke partije i lideri se, primjerice, svakodnevno optužuju, nema za što nisu – za majorizaciju i etničku diskriminaciju, ali i za ignoriranje čovjeka i njegovih prava na račun supremacije iracionalnih interesa kolektiva, za antidemokratsko i antievropsko ponašanje, za nekompetentnost i politički diletantizam, za pretpostavljanje osobnih i grupnih interesima društva kao cjeline. Ali sve to nije i najvažnije. Jedne te iste partije i njihove lidere se, naime, jedan dan prikiva na stup srama, proglašava nacionalnim izdajnicima, a već sutra poželjnim partnerima u izgradnji boljeg i sretnijeg društva, gotovo pa „svecima“. Ugledni hrvatski novinar bi rekao – ljudi moji, je li sve to moguće?

Da, jeste, moguće je! U prilog izrečenom, uostalom, svjedoče i fakti. Prije, primjerice, nešto više od godinu i pol održani su posljednji parlamentarni izbori. A odmah nakon njih aktualnim bijaše pitanje konstitucije nove vlasti. Prisjetimo se što je tada tko zborio – o vlasti, potencijalnim partnerima i načinu na koji ju je uopće moguće konstituirati. Dodiku je, recimo, bilo svejedno s kim će iz Federacije u vlast jer ona ni neće značiti programsku koaliciju nego mehaničku strukturu sklepanu radi podjele fotelja na dva entiteta i tri konstitutivna naroda, strukturu koju je moguće napraviti jedino po principu 2+2+2 – uz dodatak, dakako, da i u toj strukturi lider SDP-a računati ne može ni na predsjedavajućeg Vijeća ministara ni na mjesto šefa diplomacije. Dodikov su princip, potom, podržavali i iz dvaju HDZ-ova dodajući tome još jedan detalj – da pravo na hrvatsko nacionalno predstavljanje pripada isključivo njima. A to znači da na pozicije u ime Hrvata računati ne može nitko drugi, uključujući i SDP.

Lagumdžija je na sve to odgovarao pričom kako je u vlast, od kantona do države, spreman samo s partijama koje prihvate Platformu, poslijeizborni dokument kojeg napraviše u SDP-u. Kako mu, potom, i u tom slučaju, kao izbornom pobjedniku pripadaju najisturenije funkcije u izvršnoj vlasti na razini države. I kako neće dopustiti da se, što se državne vlasti tiče, SDP reducira na partiju s isključivo bošnjačkom legitimacijom – pod cijenu, razumije se, da zbog toga mora još jedan mandat u opoziciju. Jer, da je u tom slučaju spreman, s onima koji prihvate Platformu, konstituirati vlast na razini kantona i Federacije, od koje će, prisjetimo se što je zborio, izgraditi Zapadnu Njemačku. Ostalo je upamćeno, na koncu, i višekratno istrajavanje na tezi da mu, u slučaju federalne vlasti dakako, ni na kraj pameti nije vlast dijeliti s dva HDZ-a, ali ni s onima koji su – kao prvi čovjek Stranke za bolju budućnost – ogrezli u kriminalu, a onda formirali partije kako bi se spasili od progona pravne države.

Da je realni život izgledao bitno drugačije od poslijeizborne retorike poznata je priča. Poznato je, ruku na srce, i da su pohvale i pokude mijenjale svoje adresate. Vlasti na razini dijela županija i Federacije za Čovića i Ljubića su od samog starta bile i nelegalne i nelegitimne – i najzorniji dokaz ambicije da se Hrvate dekonstituira i svodi na razinu nacionalne manjine. HSP i Lijanovići su, po tumačenju HDZ-dvojca, odigrali ulogu klasičnih kvislinga, ovaj put izlažući kožu i vlastita naroda.

Naknadno je, istina, zbog kombinatorika na razini države, SDP-u dijelom priznato pravo i na hrvatsko predstavljanje, ali u mjeri koju običan smrtnik nije mogao ni prepoznati. No, i toliko je Lagumdžiji bilo dovoljno da „trijumfira“ – da je konačno pobijeđen etnonacionalni i legitimiran princip predstavljanja i građana i naroda. I da su nakon toga prestali postojati razlozi koji bi ga priječili da u državnu vlast uđe s partijama koje BiH priznaju samo kao mehanički spoj triju etnocjelina. A Platforma? A priča kako je ona minimum ispod kojeg se neće ići? E, i tu se evoluiralo i doseg Platforme reduciran je tek do razine Federacije.

A onda, svega nekoliko mjeseci nakon konstitucije državne vlasti, naziru se i prvi znaci političkog obrata. Otopljavanje je identificirano prvo na relaciji Dodik-Lagumdžija. U prilog tome, uostalom, svjedoči i prvo putovanje šefa diplomacije – i to, vjerovali ili ne, u Banja Luku. A sve češća je komunikacija i s onima, s kojima je godinu dana ranije isključivana mogućnost bilo kakve zajedničke odgovornosti za bh. budućnost. Istodobno, međutim, tlo pod nogama je gubila priča o Platformi – i kao dokumentu i kao političkoj koaliciji – sve dok i službeno nije obznanjeno i njezino sahranjivanje.

No, važniji od toga je način na koji je Platforma pokopana. Sve je, naime, započelo zaoštravanjem međustranačkih odnosa na relaciji SDP-SDA. A ostali iz koalicije? Oni, po onome što se zna, ni jednog časa nisu bili upitni. A, i zašto bi? Pa, zahvaljujući njima je branjena teza o hrvatskoj konstitutivnosti, zar ne? I onda, kao grom iz vedra neba, glasovanje protiv državnoga proračuna – glasovanje, dakle, na razini države, na kojoj Platforma ni ne egzistira – koristi se kao razlog za rušenje koalicijskog saveza na razini na kojoj je savez i utemeljen. I do koje je njegova valjanost na samom startu utvrđena.

Ali, ni to nije sve. Pogledajte, uostalom, na koji se način politički brak razvodi. Prvo SDP obznani smrt Platforme – zbog krivice drugih razumije se. Ostali partneri, potom, odgovore istom mjerom – da Platforma nastavlja dalje, bez Lagumdžije. U međuvremenu se najave i novi potezi krnjeg koalicijskog saveza – smjena esdepeovih direktora i članova uprava javnih poduzeća. No, sve to se osujećuje istom logikom, na način da SDP na svoju stranu pridobije jednog esdeaovog člana federalne vlade – spekulira se, ne iz njegova uvjerenja kako je to u interesu države i društva, nego zbog iskazane darežljivosti novog poslodavca. Time se osigurava većina u Vladi i mogućnost samostalnog donošenja odluka, te u konačnici obznani smjena postojećih upravnih i nadzornih odbora javnih poduzeća, onih koji su trebali pomesti njihove direktore, i formira nove, privremene nakon samo nekoliko mjeseci mandata postojećih.

Jesu li, međutim, odluke krnje vlade utemeljene na zakonu? Ako je prema uredu za zakonodavstvo Vlade suditi – nisu! Jer, prije njih je predsjednik Federacije usvojio neopozivu ostavku, koju je na mjesto ministra podnio Tihićev prebjeg. On, istina, negira da je to učinio, ali sve upućuje da je dio istine prešutio. I da bi istina mogla biti kako je siroti ministar bjanko ostavku kovertirao kao dokaz apsolutne lojalnosti Partiji prije nego je u ministarsku fotelju i zasjeo. A, bude li tako trakavica će se, po svemu sudeći, nastaviti. Na način, dakako, da Federaciji prijeti svojevrsna pat-pozicija koju je prevazići moguće jedino novim izborima – koje nitko od njih ne želi jer znaju da će im biračko tijelo biti prepolovljeno. Pat pozicija, zapravo, koju na vlastitim plećima neće osjećati vladajuće elite nego građani ovog dijela zemlje. No, oni su na to valjda već i oguglali. Jer, da nisu uzeli bi toljage i sve te barabe rastjerali – pa ma kako se predstavljali, sljedbenicima desnice, centra ili „ljevice“.

Je li takav politički zaplet moguće zamisliti u ozbiljnom demokratskom društvu? Ni u ludilu! Politički razlaz koalicijskih partnera tamo u pravilu završava novim izborima. Jer, oni se tretiraju činom odgovornosti prema vlastitim građanima. A ovdje? Ma kakvi! Izbori mogu biti samo pusta želja svjetine. A, i kad do njih dođe, ništa se novog neće dogoditi. Još uvijek, naime, nije udareno socijalno dno koje je uvjet novog tipa mobilizacije. I opet bi etnički princip određivao strukturu izborne političke volje.

To sve, ipak, ne znači da najnoviji politički zaplet nema nikakvo značenje. Dapače. Filozofija etnonacionalista je, istina, već davno dešifrirana. U odnosu na ono što imamo, naime, njima promjena i nije potrebna. S druge, pak, strane, masa je onih koji su – kao i ja uostalom – vjerovali da se u SDP-u krije sjeme nove, političke filozofije imanentne demokratskim društvima. Sada smo, na našu žalost, načisto i s tim. Događanja u posljednjih godinu dana, naime, svjedoče kako smo bili u zabludi. I kako je i ova partija samo dio ukupnog, i to pravog balkanskog političkog kupleraja, svojstvenog i za BiH kao konfliktno, društvo u kojem konflikti počivaju na etničkom i konfesionalnom. I u kojem svaka mogućnost promjene podrazumijeva novi početak – i izvan postojećih političkih filozofija i izvan postojećih političkih partija.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

Leave a Reply