Zbogom socijaldemokracijo, zbogom pusti snovi

Prije dvadesetak godina, kada je civilizacijsko ludilo, nakon pola stoljeća primirja, ponovo počelo tutnjati gudurama bosanskim i hercegovačkim, nisam bio pesimista. Nisam, i to usprkos svemu – i ubijanju i progonima i materijalnom uništavanju. Nisam – usprkos i svim golgotama koje sam i osobno prolazio. Vjerovao sam, naime, da se radi o povijesnom silovanju kakvo ovim prostorima nije nepoznato. I s kakvim su se ljudi ove zemlje kroz stoljeća navikli nositi. Vjerovao sam, hoću reći, da evropske vrijednosti nemaju alternative. I da ću ih, nakon poslijeratnog vulkanskog hlađenja, u vlastitoj domovini i sam biti u mogućnosti svjedočiti.

I nije da se, u prvim poslijeratnim godinama, nisu dali identificirati izvjesni znaci takvih trendova. Kod običnog smrtnika dalo se identificirati nadu – da je torovsko svrstavanje, čiji je najznačajniji proizvod ratno klanje, definitivno stvar prošlosti. I da će se svaki u Boga dan klatno pomjerati na stranu univerzalnih vrijednosti – onih koje slave čovjeka, humanizam, poštovanje drugog i drugačijeg, ljubav prema ljudima neovisno o tome pripadnikom koje etnije se oni izjašnjavali i kako se Svevišnjem obraćali.

I nije da se u realnom životu nisu prepoznavale posljedice takvog zaokreta. Umjesto parlamentarnih izbora koji su prije ličili na nacionalno prebrojavanje nego na sučeljavanje različitih političkih programa, u drugoj polovici devedesetih se, prvi put u uvjetima „višestranačja“, dalo prepoznati dva velika, međusobno suprotstavljena društvena bloka – nacionaliste svih boja na jednoj, ali i front građanskog otpora na drugoj strani. Uz dodatak, dakako, da je ovaj drugi, okupljen uglavnom oko stranaka socijaldemokratske provenijencije, iz godine u godinu narastao. Tome se, uostalom, može zahvaliti i vlada Alijanse na početku dvije tisućitih, ali i činjenica da je socijaldemokracija na izborima 2006. godine osvojila skoro polovicu svih glasova birača.

Ali, izbori iz 2006. godine znače i začetak nove regresije. Osobno sam, naime, vjerovao kako bi dolazak na vlast Dodika mogao poslužiti kao neka vrsta detonatora za političku eksploziju partija socijaldemokratske provenijencije. No, nije bilo tako. Skoro dva desetljeća udaranja u nacionalne tambure, još konkretnije, nije moglo ostati bez posljedica. Etničko i konfesionalno, hoću reći, i u svijesti obična čovjeka postaju važniji od svega, pa i njegova osobnog života. Što je, nema dvojbi, shvatio i prvi čovjek „nezavisnih socijaldemokrata“. Koji je onda, kao ogoljeli makijavelista dakako, toj činjenici prilagodio i svoju političku strategiju – da, umjesto poziva na čovjeka kao najvišu vrijednost, i sam počinje udarati u nacionalne gajde.

Prvi znaci Dodikova zaokreta dali su se identificirati već u prvoj godini njegova novog šefovanja entitetskom vladom. Kako je, međutim, vrijeme odmicalo, srpsko mu je sve više istiskivalo ljudsko. Uostalom, i ovih je dana pozvao Srbe da se registriraju u Srebrenici i onemoguće Bošnjake da tamo izaberu svoga načelnika. A, između toga i vokabulara Radovana Karadžića, što se mene tiče, i nema specijalno značajnih razlika. Kao što nema razlika ni u odnosu prema BiH – jedan ju je rušio tenkovima, drugi joj svakodnevno odriče i sposobnost i pravo na život. Ako se, pak, o razlici i može govoriti, ona je tek u sljedbenicima jednog i drugog. Radovana su politički slijedili zagovornici ideje velike Srbije, četnikolike i bradate spodobe – i to bez izuzetka, a uz Mileta su i neSrbi – poput Kasipovića, Komića, mnogih drugih. Kako im vlastito srbovanje Mile uspije objasni i kako sve to oni uspijevaju svariti znade samo Svevišnji – i oni dakako. Što se mene tiče, teško mi je doći do odgovora koji pije vode.

No, ni Dodikov bijeg u etnonacionalizam u meni nije ubio nadu. Vjerovao sam da ulogu centra isijavanja univerzalnih vrednota može odigrati SDP. Vjerovao sam da se ideje socijalne demokracije, na koje se ova partija poziva, u formi koncentričnih krugova mogu proširiti na prostor čitave države – osvojiti i moju Hercegovinu, ali i vakum prostor nastao odlaskom Dodika na branik srpstva. I nažalost, opet se prevarih. Makijavelističko etnonacionalno zastranjivanje, koje se već u prvih godinu dana vladanja moglo prepoznati kod Mileta, danas je sve izvjesnije i kod njegova partijskog pandama. I sve su prilike da bi, slijedećih godinu-dvije moglo sve prepoznatljivije eskalirati.

Znam, mnogi će mi prigovoriti. Gdje mi je, reći će, argumentacija za tako radikalne sudove? Mislite – nema ih? Stvarno? I htjeli bi ih čuti pred licem javnosti? Pa, ako već hoćete, evo vam ih. U prethodnih pet-šest mjeseci sam, valjda zbog ljubavi prema SDP-u, sporadično upozoravao. I svaki put bih se ograđivao floskulama kako sve to može biti tek dojam. Iako, što je vrijeme dalje odmicalo sve jasnije je bilo da se radi, ne o dojmu nego o faktima. Upozoravao sam, primjerice, na zastranjivanja u vezi s udžbeničkom politikom. Upozoravao sam, potom, na javne istupe esdepeovih ministara u kojima se poseže za argumentacijom iz arsenala etnonacionalnih političkih filozofija. Sve to, međutim, kao da nitko nije čuo – ili nije želio čuti. A kad procesi imaju takav slijed, ono što se sada događa samo je logičan nastavak priče. Podsjetimo, stoga, i na najnovija događanja.

Nakon parlamentarnih izbora SDP je, kao izborni pobjednik, imao privilegiju odabrati partnere u županijskoj, federalnoj i državnoj vlasti. I od samog starta je dao do znanja s kim ne želi formirati novu vlast. A nije želio, podsjetimo, ni s kim tko nije prihvaćao temeljne odrednice Platforme, dokumenta kojeg su kreirali njegovi ljudi. I koji potpisao nije nitko osim onih koji su s njim konstituirali vlast na razini Federacije i jednog broja županija.

Prisjetimo se, potom, da je narodu bosanskom i hercegovačkom poručivano kako je SDP stranka koja, uvažavajući složenost bh. društva, želi pomiriti građansko i nacionalno, djelovati u ime i za interes čovjeka, ali i za interes nacionalnih kolektiviteta – ali ne jednog nego svih, onih koji su u ustavu definirani kao konstituenti države, ali i svih ostalih. Da je, sukladno tome, tko zna koliko puta, ponovljeno kako SDP s dva HDZ-a nikada neće formirati vlast jer mu oni odriču pravo na predstavljanje dijela bh. građana, Hrvata, i uporno ga žele uzurpirati kao svoje ekskluzivno. A oni su u tome doista bili uporni. I vlast u kojoj nisu participirali od prvog dana oslovljavaše jednim te istim imenom – kao nelegalnu i nelegitimnu. Zbog koje su, prema tome, i Hrvati u BiH nejednakopravni, svedeni na razinu nacionalne manjine, pa i manje od toga. Prisjetimo se, na koncu, dva HDZ-a su svo vrijeme nakon izbora guslali na zahtjevima koji SDP-u znače definitivno urušavanje i države i društva – na zahtjevu za hrvatskim nacionalnim kanalom, trećom izbornom, a to znači i federalnom jedinicom, na Mostaru koji će, kad-tad, biti hrvatski stolni grad i tome slično.

No, vrijeme je brzo počelo pokazivati da ni SDP nije stranka vrijednosti. I da je želja za vlašću, pa kakva god ona bila, na prvom mjestu i kod njezina lidera. Zašto ovo kažem? Pa, na to me, najjednostavnije, tjeraju postizborna događanja. Iako je, kako rekoh, bio decidan da je Platforma nužni uvjet bilo kakva razgovora o sudjelovanju u vlasti, na razini drave se, prisjetimo se, od toga odustalo relativno brzo. I u vlast se ušlo sa strankama koje su od starta istrajavale na logici kako ona, na razini države dakako, programska ne može niti će ikada biti. Kako je maksimum mehanička raspodjela fotelja na entitete i konstitutivne narode. I kako se, sukladno tome, vlast može formirati jedino po principu 2+2+2. A to znači, dvije srpske, dvije hrvatske i dvije bošnjačke partije – pri čemu je jedna od ovih posljednjih i SDP.

Bez obzira na objašnjenja prema javnosti, SDP je ovu logiku prihvatio jer je u Vijeće ministara dao dvojicu Bošnjaka – pa kako god da se oni danas predstavljaju. Upozoravao sam tada da je takav pristup samoubilački. Ali, lider me nije želio čuti. Dobili smo, pravdao se, jednog pomoćnika Hrvata. I to mu je, kao, bilo dovoljno. Percepcija javnosti ga, dakle, ni tada nije posebno mučila. I to je, što se mene tiče, bio prvi ozbiljan znak okretanja leđa ideji u ime koje na političkoj pozornici nastupa.

Sukladno tome, dakle, i ono što se događa danas ne treba shvatiti drugačije do kontinuitet u evoluciji od građanskog k etnonacionalnom. Iz vlasti se, istina, istiskuje jedna od partija koja je suodgovorna za sve kalvarije koje BiH prolazi prethodnih četvrt stoljeća. I to je, neka im bude, dobro. Uz dodatak, dakako – i o tome sam također u prethodnih godinu i pol zborio – da se s takvim partijama nije smjelo ni pokušavati formirati vlast koja bi trebala napraviti promjene. Ali, sada se ide još dalje. U vlast se, umjesto jedne partije odgovorne za stanje u kojem jesmo uvlače nove dvije, i to one koje zagovaraju demontiranje postojećeg ustavnog poretka i formiranje novog – poretka u kojem će one imati svoj begovat i odlučivati o životu i smrti vlastitih suplemenika. I kojim će se efikasnije pridružiti već zaglušujućem pucanju na državu – s obrazloženjima, dakako, kako je ona i neupravljiva i neodrživa. I kako je, hvala ti Bože, treba podijeliti na tri. Vlast se, na koncu, hoće praviti s partijama koje SDP-u oduvijek odriču pravo na predstavljanje Hrvata i koje ga tretiraju bošnjačkom nacionalnom strankom. Ako to više ovoj partiji ne smeta, stvar je i više nego jasna. Vrijeme pred nama može biti samo vrijeme totalne demistifikacije SDP-a na već oprobanom, Dodikovu putu.

U takvoj situaciji, pak, na raspolaganju mi ostaje samo žal – da ideja socijalne demokracije – u koju toliko vjerovah, i od koje ne odustajem – nije uspjela. I to, ne zbog ideje nego zbog ljudi koji je zlorabiše. I da je filozofija etnonacionalizma bila toliko jaka da je progutala i one koji u ime ideje socijalne demokracije prethodnih dvadesetak godina nastupaše. Što se, dakle, mene i moje generacije tiče ostaje nam jedino uzdah – zbogom socijaldemokracijo, zbogom snovi pusti. Potpuno drugo pitanje je, dakako, koje će to posljedice za BiH imati. Osobno, nisam optimista. Bože daj da se prevarim.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

One Response to “Zbogom socijaldemokracijo, zbogom pusti snovi”

  1. Valjak writes:

    Slavo Kukic je jedan od najboljih ,ako ne i najbolji, analiticar politicke situacije u BiH.Gostujuci kod Senada Hadzifejzovica bio je vrlo kratak i jasan za razliku od vecine koji mnogo pricaju a malo kazu.

Leave a Reply