Zašto je ‘Kad bi ovo bio film’ velika predstava za sve građane Sarajeva?

Gledala sam gotovo sve predstave koje je Dino Mustafić režirao širom ove naše regije i nijedna me nije dirnula kao posljednja: „Kad bi ovo bio film“ Almira Imširevića, koju je postavio u Narodnom pozorištu Sarajevo. Možda zbog toga što se Mustafić u svom dosadašnjem radu najviše bavio temama koje su se tek posredno ticale nas postavljajući komade savremenih ili klasičnih britanskih, američkih, irskih, bugarskih, francuskih, poljskih dramskih pisaca i što se, izuzevši njegov hrabri, istiniti i vrlo direktni film „Remake“, prvi put nakon dugo vremena na umjetnički način dotakao teme koja se tiče svih nas koji živimo ovdje, opsade Sarajeva i perioda 1992-1995.

Radovala sam se kada mi je prije dva-tri mjeseca rekao da će režirati novu dramu Almira Imširevića, pisca kojeg cijenim i bila sam ubijeđena da će spoj jednostavnosti i angažiranosti  koju u svom dramskom rukopisu nosi sada već autor srednje generacije, i rediteljeve maštovitosti iznijeti vrijedan pažnje komad na jednoj od meni najdražih teatarskih scena u Sarajevu, Narodnom pozorištu.

Almir Imširević dramu o opsadi Sarajeva smješta u dom prosječne građanske porodice kroz koju se u svega sat i 45 minuta teatarskog čina prelama sav užas rata. Jedna tipična sarajevska porodica (otac Ibro, majka Esma, tetka Indira, sinovi Aladin i Irfan) koju Imširević oslikava uz blage nijanse humora, rat dočekuje potpuno nespremno jer ne vjeruje da je on moguć u sredini u kojoj žive cijeli svoj životni vijek. Tek kad komšija Srbin Dušan (Izudin Bajrović) odlazi u Kruševac i kada Indira (sjajna Jasna Žalica), 2. maja 1992., godine zove aerodrom kako bi rezervisala kartu za let iz nadolazećeg pakla i umjesto operatera s druge strane telefonske linije dobije otetog predsjednika Aliju Izetbegovića (a što je, kako sam čula, bio istinit događaj), porodica iz drame Almira Imširevića, a tako i gledaoci, postaju svjesni da se Sarajevu dešava rat.

Imširević historijske fakte niže kroz svoje likove, referirajući se na dobru staru scenarističku školu Abdulaha Sidrana, a Mustafić se u ovoj maloj intimističkoj priči poigrava sa videom, fotografijom, offom (iz kojeg nam se stalno javlja lik Aladina kojega sa velikom toplinom i emocijom tumači Aleksandar Aco Seksan, pa na kraju i Senad Hadžifejzović, čovjek čiji je lik i glas bio neizostavni dio naše ratne stvarnosti) i na koncu muzikom, smještajući u sam vrh scene ansambl koji sve vrijeme izvodi jednu nostalgičnu i melanholičnu temu, kompoziciju „Kad bi ovo bio kraj“ Damira Imamovića.

Dino Mustafić nije umjetnik od kompromisa i ništa ne prepušta slučaju. Poznato je da u saradnicima traži prijatelje i obratno pa je tako i ovaj put izabrao,  uz spomenute, i Miralema Zubčevića, Ljiljanu Dragutinović, Aldina Omerovića, Ermina Sijamiju (svaki od njih je napravio izvrsnu ulogu) te svog stalnog scenografa Dragutina Broza i kostimografa Blagoja Micevskog.

„Kad bi ovo bio film“ je u tematskom i produkcijskom smislu mala, a u umjetničkom, idejnom, pa reći ćemo i emotivnom smislu za sve građane Sarajeva, iznimno velika predstava. I zato je za naš teatarski život važno da se Dino Mustafić, nakon britanskih, američkih, irskih, bugarskih, francuskih, poljskih dramskih pisaca, vratio kući i postavio komad domaćeg dramskog pisca, i to ne bilo kojeg nego upravo Almira Imširevića.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.