Ministar, oficir i džentlmen

Martin u Rim, Martin iz Rima, a pape ne vidje. Tako bi nekako katolički svijet popratio djelatnost Zlatka Lagumdžije, našeg jedva potvrđenog ministra inozemnih poslova

U pet-šest, manje ili više, značajnih događaja u kojima je Zlatko Lagumdžija sudjelovao u svojstvu ministra inozemnih poslova, u svakom od njih, tih poslova, ostajalo je dovoljno dokaza za zaključak da je, mornarskim rječnikom rečeno, ministar izgubio kompas. I tako potvrdio ovu narodnu umotvorinu o Martinu u Rimu.

U prvom slučaju, posjetio je Banjaluku i predsjednika entiteta kojem je Banja Luka glavni grad izazvavši oluju rezignacije, najblaže rečeno, i ne manje podsmijeha.Svejedno što je u javnom diskursu u drugom entitetu ove jadne države, Federaciji, entitet Republika Srpska poznatiji kao genocidna tvorevina, republika mrska, republika šumska, smrtska ili kako već, s Miloradom Dodikom i svakim dodikom koji bi predstavljao Republiku Srpsku mora se razgovarati. Ali to nije posao ministra inozemnih poslova. Jer Republika Srpska ministru nije inozemstvo i njemu u tom svojstvu tamo nije bilo mjesta.

Ako mu, pak, sve to zaboravimo kao slučajnu nesmotrenost, ostaje gorka sumnja da je Zlatko Lagumdžija autokrat. Nije to neko novo mišljenje, priče o tome kruže odavno, ali, zar je moguće, majku mu, a iz ovoga se to isčitava, da Zlatko Lagumdžija nema povjerenja ni u jednog člana svoga tima u SDP-u, jednoj od najjačih stranaka, sada i u poziciji, odnosno vlasti. Nije valjda da iz iskustva zna za strah od mogućeg dolaska kalifa mjesto kalifa pa se drži već oprobanog; i poslije Tita, Tito. Ili su, možda, što bi bilo još ružnije, nezaliječene ogrebotine iz tranzicije, kada se stranka u stanje prijelaska iz autokratskog u demokratski ustroj još nije snašla i osovila na noge, pa joj autokratnost još leži kao prirodno stanje.

U drugom slučaju, kada je baš kao ministar inozemnih poslova morao dočekati predsjednika vlade susjedne, navodno, prijateljske zemlje, to nije učinio. Radilo se o Zoranu Milanoviću, premijeru Republike Hrvatske, kojemu je prolazak kroz Sarajevo, pokazalo se, bio samo usputna stanica na putu u Hercegovinu, u zemlju hercega Dragana Čovića i tvrdog jezgra hrvatskog separatizma.

Ništa ne opravdava niti oživljuje stav Zlatka Lagumdžije, ministra inozemnih poslova zemlje bosanske, to što je u ogledalu Zorana Milanovića vidio sebe. Predsjednike SDP-ova, najjačih stranaka u obje države, jednog ministra, drugog premijera, oba dovoljno prgava i arogantna. Njegov stav ne mogu oživljavati ni utemeljene priče da Zoran Milanović, premijer Republike Hrvatske, nije u Hercegovinu putovao samo svojom voljom. Ima dovoljno jasnih indicija koje govore o tome da se Zoran Milanović našao u Hercegovini, u Čovićevoj zemlji i zemlji istrajnog separatističkog inaćenja, na nagovor ili molbu tzv međunarodne zajednice, ovaj put oličene u Evropskoj Uniji, da tim umišljenim barabama kaže, iz prve ruke, gdje im je mjesto. Ne popravlja ukupan dojam ni to što se hrvatski premijer u Hercegovini narazgovarao s osebujnim likovima, pristiglim iz nekog drugog, davnog vremena i svijeta, jer se isti ili slični likovi nalaze i u vladajućoj koaliciji, na čijem se čelu nalazi upravo on, šef SDP-a i ministar inozemnih poslova, Zlatko Lagumdžija.

Ništa se nije dalo popraviti ni zvaničnom posjetom Zlatka Lagumdžije Zagrebu, kada se opet dvojica SDP-ovaca nisu sreli, ni kao socijaldemokratski kamarati. Na novinarski upit, Zlatko Lagumdžija je nahvalio svog partijskog prijatelja, Zorana Milanovića, premijera Republike Hrvatske, skoro neukusno i preko svake mjere i time dao do znanja, svima koji imalo znaju osnove diplomacije, da ne govori istinu. Ovaj put bi, doduše, stvar bila na strani Zorana Milanovića, koji se ponašao kao uvrijeđena mlada. Ili kao neko ko autoritativno misli, ili zna, da Zlatko Lagumdžija predstavlja državu koje nema, dakle, nikoga.

Ovdje ću napraviti upad koji bi mogao biti stran (višak) ovom komentaru, ali mislim da jasnije odražava položaj u kojemu se našao naš ministar, za svoje zvanične posjete Zagrebu. U krajnjem slučaju, potvrđuje ostatak animoziteta, još rasprostranjenih u Republici Hrvatskoj, prema Bosni i Hercegovini i njenoj vladi. Naime, u posljednjem, subotnjem broju “Jutarnjeg lista”, njihov redovni kolumnist, Davor Butković, u dušebrižničkom zanosu za Bosnom i Hercegovinom, nariče nad njenom sudbinom, homogenizira bosanske narode, premješta općine i teritorije. dopunjuje Dejtonski sporazum, jednom riječju, uređuje i dijeli zmlju, pa kaže:

“Prva kardinalna greška bošnjačkog političkog vrha, na čelu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, bila je njegova iritantna neutralnost tijekom rata u Hrvatskoj 1991. godine.”

Bilo bi dobro zamisliti da je Davor Butković samo samozvani glasnogovornik vlade Republike Hrvatske i njenog Ministarstva inozemnih poslova, posebno kad je znano da mu to nije i prvi put. Ako je, čak, i tako, čini se zastrašujućim da se ovako nešto, i poslije dvadeset godina od Tuđmanove krvavije po zemlji Bosni, može pročitati u jednoj ozbiljnoj novini, kakvom sebe vidi “Jutarnji list”.

Sulud je odnos iz iste kolumne, te “iritantne neutralnosti tijekom rata u Hrvatskoj” i ponude hrvatskog predsjednika i vlade iz toga doba, da će “bošnjačkom političkom vrhu, na čelu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem“, “preostati mala zemljica Bosna, u trokutu između Sarajeva, Tuzle i Travnika”.

Mislim da je ovo važno kao ozračje u kojemu će se, još uvijek, kod posjeta Zagrebu nalaziti svaki bosanskohercegovački ministar inozemnih poslova.

Zlatko Lagumdžija je, pak, u ovoj posjeti, moglo bi se reći, bio odriješitiji, ostavljao je utisak ozbiljnog ministra jedne stabilne zemlje, bar je načeo pitanje odnosa između dvije zemlje i zauzeo je, također se činilo, ozbiljan stav da se neće više tolerirati kolonijalni odnos između dviju, navodno, prijateljskih zemalja, gdje je Hrvatska kolonijalna sila, a Bosna i Hercegovina njena kolonija. Ali se ministar opet sudario s odnosom stvarnog svijeta. S institucijama čiji je međunarodni značaj veći od značaja njegova ministarstva i njegove zemlje i političarima koji su u međunarodnim odnosima zaštićeniji od njega i koji, usput, u poslovima koje obavljaju znaju više od njega. Zato nije čudno da ga je, naprimjer, njegova kolegica, ministrica inozemnih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, lako uvjerila da će se imovinski odnosi, o kojima su razgovarali, rješavati sukcesijom, iako se najveći dio tih imovinsko-pravnih problema ne riješava sukcesijskim, nego bilateralnim postupkom.

Da ministru inozemnih poslova nisu strani autoritarni maniri pokazalo se i u trećem slučaju, koji se, doduše, dogodio prije ovog posljednjeg, ali je zato mogao imati  mnogo gore posljedice po SDP, najznačajniju političku stranku u zemlji, kao i za Bosnu i Hercegovinu samu.

I ovaj se put ministar našao u posjeti susjednoj zemlji, Republici Srbiji, gdje je, izgleda, lako nagovoren da podrži kandidaturu Vuka Jeremića, ministra srpskog, za šefa Ujedninjenih Naroda, organizacije koje se, ionako, malo šta pita, ali je još uvijek i prestižna i važna. Od te podrške bilo bi malo ćara Vuku Jeremiću i malo zijana Zlatku Lagumdžiji da naš ministar nije svojim postupkom dezavuiro, i to do temelja, sve što je o toj kandidaturi izrekao Željko Komšić, njegov partijski drug, njegov podpresjednik u SDP-u i tadašnji predsjednik države u čije je ime ministar i nastupao u Beogradu. I tim postupkom iznudio ostavku Željka Komšića na sve funkcije osim golog članstva u SDP-u.

Ovdje, kao pitanje suštine tako izazvanog problema, nisu uopće važne eventualne državničke sposobnosti Željka Komšića, njegov moralni profil, značaj u stranci i slični kvalifikativi jednog političara. Ovdje Željko Komšić služi kao simbol, moćan, iako ne osobito uvjerljiv, simbol multietničnosti SDP-a, kao najkvalitetnije odrednice jedne stranke, u zemlji razapetoj nacionalizmom, možda, bolje rečeno, nacifašizmom.

Svojim autoritativnim postupku, Zlatko je Lagumdžija svoju stranku ubacio u paklenu vatru i Željka Komšića, podpresjednika svoje stranke, tadašnjeg predsjednika države, okvalificirao, opet mornaričkim riječnikom rečeno, kao malog od kužine, koje ga se ništa ne pita, osim kada služi prvom oficiru, na brodu koji samo što ne tone. Tako se SDP našao na vratima kroz koja je trebao ukoračiti u đavolje kolo, kolo nacionalističkih, čisto etničkih stranaka i tako postati njima ravan; u svakoj vrsti djelatnosti, pa i u rastakanju Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države.

U osjećaju svoje moći, Zlatko Lagumdžija je zaboravio da čak i u bosanskohercegovačkoj socijaldemokraciji nije moguća nova stranka, tip A SDP ili SDP 1990. U tako nastaloj situaciji,svaki nacionalist koji drži do sebe i svojih načela, uložio bi neviđen trud da SDP konačno postane jednonacionalna, bošnjačka stranka. Na tom putu, htio to Zlatko Lagumdžija ili ne htio, dogodilo bi se upravo to. Posljedice po Bosnu i Hercegovinu bile bi lako zamislive.

Da skratim. I da bi se, konačno izbjegli nesporazumi koje naš ino-ministar ostavlja kao gorak trag, mislim da bi bilo dobro da razbije ogledalo ispred sebe i u novom odrazu vidi nešto ružniju sliku od one na koju je on navikao. Mislim da bi bilo dobro. Za njega. Za SDP. I za sve nas.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.

Leave a Reply