Ovih dana bivši visoki predstavnik Ashdown izjavi kako je BiH, nakon što je punih jedanaest godina išla prema jedinstvu, funkcionalnosti i EU, danas na potpuno suprotnoj trasi – onoj koja vodi u disoluciju i raspad. A ta se promjena kursa, veli Ashdown, ima zahvaliti RS-u i Dodiku koji posjeduje razrađen plan da državu učini potpuno nefunkcionalnom kako bi od nje odustali svi u svijetu koji je godinama podržavaše. U čitavoj toj priči, na koncu, nevina nije ni međunarodna zajednica koja mu u ostvarivanju paklenog plana razbijanja BiH pomaže dopuštajući mu prijetnje reformama, nezavisnom pravosuđu, državnom fiskalnom sustavu i drugim državnim strukturama koje su građene punih jedanaest godina.

Daleko sam od toga da, temeljem onog što ovdje učini, aplaudiram britanskom lordu. U prilog tome, uostalom, govori i knjiga mojih politoloških analiza, objavljena na dan njegova napuštanja BiH, i puna kritičkih opservacija onoga što je u vrijeme svoga mandata ovdje činio. No, nije problem britanski lord. Da, naime,  politički procesi u BiH nemaju željeni smjer upozoravaju i drugi. Dok, recimo, ovaj tekst nastaje javnosti je ponuđena informacija kako se i u Nacrtu rezolucije, koja je posvećena BiH, a koja ovih dana treba biti razmatrana i na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, za najveću krizu BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma okrivljuju RS i njezini političari.

A da i Ashdown i autori apostrofiranog nacrta ne govore napamet, ili ne daj bože zbog nekakve mržnje prema Srbima – o čemu ovih dana zbori Dodikova „izaslanica“ u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope – potvrđuje masa detalja s kojima se svakodnevno susrećemo. Jedan od njih je – ali doista samo jedan u nizu – vezan i za formiranje Vijeća ministara. Kad su, naime, mnogi mislili kako je i ta priča definitivno okončana, banjalučki vožd im poruči da ohlade. Vijeće ministara, veli, na dnevni red može doći tek kada se voždu udovolji u vezi s pitanjima na kojima istrajava – kada se usvoji zakon o popisu, riješi problem budžeta i sistema državne pomoći, dogovori održiv koncept u slučaju „Dobrovoljačka“… Jednom riječju – ucjena do ucjene. Nema li, drugim riječima, prethodnih rješenja u vezi s njima pričekat će se i s državnom vladom – pa tko voli nek’ izvoli.

Na kakva bi, pak, rješenja, da bi se Dodika udobrovoljilo, BiH morala pristajati svjedoči i najnovija storija u vezi s državnim tužiteljstvom i pravosuđem. Nedavno, naime, državno tužiteljstvo donese odluku da u slučaju „Dobrovoljačka“ obustavi istragu protiv četrnaest osoba uz obrazloženje da je utvrđeno kako u njihovim radnjama nisu sadržana i obilježja kaznenih djela, te  dodajući da se istraga o ovim radnjama, budući je zbog njih život izgubilo sedam ljudi, nastavlja i dalje zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo ratnog zločina.

Činjenica, međutim, da državno tužiteljstvo nije postupilo prema „uputama“ velikog vođe izazvala je čitavu salvu reakcija i prijetnji nastavkom razgradnje državnih institucija. Paljbu je, kako i „dolikuje“, započeo veliki bos. Odluka Tužiteljstva mu je „politikanska“, usmjerena na ponižavanje RS-a i krunski dokaz zašto ovaj entitet „ne može imati nikakvo povjerenje ni u Sud ni u Tužiteljstvo BiH“. I stoga će on nastaviti boriti se protiv tih „monstruma“ jer su oni centri za osudu „isključivo samo pripadnika jednog naroda“. A istodobno će učiniti sve kako bi iz pogona izbacio i bošnjačke saveznike sa svih meridijana, strane suce i tužitelje. Pokuša li ga se, pak, u tome spriječiti ostaje sredstvo koje mu nitko ne može oduzeti – „referendum o pitanju Suda i Tužiteljstva“ kao protusrpskih institucija. Uostalom, BiH se, veli Mile, tako i tako raspada pa je, onda, njegova zadaća zaštita Srba i RS-a kao svesrpske svetinje s ovu stranu Drine.

Voljenog vođu, a što bi drugo, u iskopavanju ratnih sjekira slijediti moraju i svi ostali – u njegovoj i drugim partijama, ali i medijima vlastitog mu begovata. Diglo se tamošnje udruženje novinara da bi mu pozavidjeti mogla i „Politika“ iz vremena Miloševića. Svoju lojalnost svakodnevno svjedoči Miletov entitetski premijer. U kola je upregnuta i najjača oporbena partija – stranka Karadžićevih poštovatelja i sljedbenika za koju je odluka Tužiteljstva BiH kap koja je definitivno prelila čašu i neoboriv dokaz pokušaja „farbanja“ nedavne bh. historije – „farbanja“ kojemu je cilj Srbe optužiti, a sve ostale amnestirati za ono što se tu devedesetih događalo. Pa ako je tako, veli prvi esdeesovac, ništa prirodnije do da se od vlasti RS-a očekuje primjena konkretnih i primjerenih mjera zaštite i Srba i RS-a. A to, među inim, znači i da organi reda i tužiteljstva ovog entiteta uhapse sve koji su, po njihovoj „presudi“ dakako, odgovorni za slučaj „Dobrovoljačka“ i isporuče ih pravosuđu „matične“ domovine. Od koje, razumije se, očekuju da proces u slučaju „Dobrovoljačke“ ne prekidaju.

A to, onda, znači da su karadžićevci odahnuli kada im je iz Beograda poručeno da ne brinu. Istina je, vele, da odluka Tužiteljstva BiH pokazuje da se pravda primjenjuje selektivno, na štetu Srba. Ali ona, dodaju, i dodatno učvršćuje u uvjerenju Tužiteljstvo Srbije – bez obzira što se radi o drugoj državi i predmetu koji je pod ingerencijom njezinih organa gonjenja – da istraje na istrazi u tom slučaju. Jer, ispade tako, to je jedini način da se historija s kraja XX. stoljeća pokuša prikazati u svijetlu koje je različito od povijesnih fakata. U protivnom, hoću reći, u povijesti će ostati zabilježeno točno ono što se dogodilo. A to, ako je Bogu vjerovati, nikako ne može biti srpski nacionalni interes.

Može li se ovakav trend u jurišima na bh. državu i društvo zaustaviti? I tko to može učiniti? Ima li, hoću reći, ova zemlja unutarnjih potencijala da se akterima iskopavanja ratnih sjekira suprotstavi – i da ih jednom za svagda zaustavi? Pita li se mene, a na to upućuju i sve ozbiljne politološke analize, malo je razloga za optimizam. Među domaćim akterima, još konkretnije, gotovo pa irelevantni su oni koji su se kotrljanju državnog udara spremni otvoreno suprotstaviti. Ili još preciznije, umjesto upiranja prstom u smutljivce po onoj Šuvarovoj „bobu bob, a popu pop“ sve dominantniji su oni koji dosta uvjerljivo asociraju na šutnju iz druge polovice osamdesetih. I sve brojniji su, s druge strane, različite vrste lešinara koji, ili čekaju u zasjedi ili i sami ulaze u arenu otvorene destrukcije vlastite domovine.

Slamku spasa, da ne duljim, ponuditi mogu jedino istinski svjetski centri političke moći, međunarodna zajednica, zovite to kako vam drago – u svakom slučaju oni kojima se očuvanje bh. državnosti i u prethodnih dvadesetak godina u značajnom ima zahvaliti. Postoji li, međutim, spremnost na to i danas u mjeri u kojoj ju se moglo identificirati tijekom devedesetih? S vremena na vrijeme, istina, OHR odašilje pozitivne verbalne signale. Potporu, primjerice, radu Suda i Tužiteljstva BiH ova je institucija – dajući do znanja kako se u političkom pripetavanju u BiH sve učestalije prakticiraju različite vrste uvjetovanja – iskazala i ovih dana, nakon najnovijih ataka Dodika i njegovih istomišljenika.

Je li, međutim, ta vrsta potpore i dovoljna? Definitivno – ne. Svijet će, ne želi li ostaviti prostora za mogućnost, kako se izrazi Ashdown, da BiH u granicama Evrope postane „zaraza koja se može lako širiti“, morati biti puno konkretniji no prethodnih godina. A to, jezikom britanskog lorda, znači barem tri ključna i hitna koraka – da EU počne konačno razgovarati samo s onima koji su za jačanje BiH, a ne i onima koji zagovaraju njezin raspad, da se, potom, i napredak Srbije prema EU uvjetuje njezinim eksplicitnim suprotstavljanjem svemu što slabi BiH kao državu, posebice dolazi li iz RS-a, te da, na koncu, EU postane značajno energičnija u „korištenju svojih mehanizama pritiska, odnosno da resurse koje ulaže koristi tako da oni ne idu onima koji blokiraju evropski put“.

Sve do prije koji sat dvojih trebam li se i osobno baviti nedavno okončanim banjalučkim karnevalom – obilježavanjem dana RS-a. Pri tome, da ne bude zabune, ne mislim da RS kao dio ustavnog poretka BiH, nego onu drugu, Karadžićevu, zbog koje smrću ili progonom završiše na tisuće s prostora kojeg je šapom pritiskala. Za odluku da to ipak učinim potakoše me dvije informacije. Prva je iz usta „prvog u Hrvata“, koji poručuje – ili prijeti, sam bi ga vrag znao – da novo Vijeće ministara mora ponuditi šansu Bosni i Hercegovini za evropsku budućnost i to, vjerovali ili ne, na principima rada koji karakteriziraše i prethodni saziv ove institucije. Drugu je ispalio ministar pravde manjeg bh. entiteta. Neprimjerenima ljudina označi izjave o devetom siječnju kao sinonimu genocida, ali i zaprijeti kako će RS razmotriti mogućnost pravne zaštite, dakle – ako dobro razumjeh – kaznenih prijava protiv svih koji prema ovom „velikom srpskom datumu“ imaju takav ili sličan odnos.

Pa, ako je već tako, neka mi bude dopušteno i osobno se svrstati. I poručiti da sam i osobno među onima na čije zastrašivanje Selman, i svi ostali selmani, ne mogu računati. Jer, o onom što se prema BiH – baš kao i prije dvadesetak godina – ponovo valja ne smije se šutjeti. Prethodnih se dana, uostalom, takav sud mogao čuti i od ljudi čiju ideologiju nikada ne bih bio slijedio. U intervjuu ATV-u, naime, zaoštravanje političke retorike na najizravniji način priznade i nekadašnji član državnoga predsjedništva, Mirko Šarović. Podcrtavajući, ako me pamćenje dobro služi, posebice dva detalja – da bi se za upola blažu retoriku prije šest-sedam godina moralo završiti izvan političke arene, i drugo, da takva retorika može donijeti poneki glas birača, ali ne može nikom biti na dobro. I, u pravu je. Jer, politički vokabular kojem smo svakodnevno izloženi je jezik destrukcije, mržnje prema vlastitoj zemlji, ali i svima koji misle drugačije. Pri tome, hoću reći, nisu jedino važna krvna zrnca. Iako, razvijanje mržnje na njima se još uvijek doima kao joker – najsigurniji put produžavanja vijeka vlastitog trajanja.

Podsjetimo se, uostalom, što se izdogađa prethodnih dana. I zbog čega tamo neki selmani prijete „vaskolikom“ svijetu. Deveti se siječanj, ponovimo, obilježava kao dan RS-a. Pri tome se, dakako, ne preže od priznanja kako se ne misli na RS kao dio Daytonskog ustavnog ustroja – protiv koje ni osobno nemam ništa – nego na onu koja je nastala početkom siječnja 1992. godine. Koju utemelji fašistička družina koja pozavršava po haškim i inim tamnicama. A koju se prethodnih dana rehabilitira na sva moguća usta. Odluka o formiranju RS-a je, pohvali se prvi banjalučki „socijaldemokrata“, bila vizionarska, zbog čega njegovu javnu zahvalnost dobiše svi „koji su imali političke snage da u odlučnim trenucima povedu srpski narod“. A to, onda, znači – i Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšić, i sva ostala velikosrpska kamarila zaslužna za ubijanja, progone, razaranja, uništavanja.

Istina, ne bi ovodrinski vožd bio bez pardona da ne dobiva vjetar u leđa. A on, pošteno govoreći, dolazi s dviju političkih adresa. Jedna je tamo gdje je i prethodnih dvadesetak i kusur godina – u Beogradu.  Na banjalučkom karnevalu su, uostalom, sudjelovali i dvojica najisturenijih dužnosnika Srbije – predsjednik i njegov ministar unutarnjih poslova. A uz njih i patrijarh srpski Irinej. A oni nisu propustili kazati ono što im „historija i inters Srba” nalaže – da stvari vrate tamo gdje su jedno vrijeme i bile. Prvi čovjek istočnih susjeda, tako, iako zna da u ustavu entiteta piše drugačije, nije propustio da RS označi izrazom težnji srpskog naroda. A njegov prvi suradnik, Miloševićev nasljednik, po uzoru na učitelja ide i dalje – u RS-u danas vidi „pijemont srpstva”, „prvi srpski entitet u historiji s lijeve strane Drine“. I na koncu, da ne bi bilo dvojbi što to „srpski entitet” znači pobrinuo se, kako i dolikuje duhovnom ocu, patrijarh Irinej, nominiravši RS – pa nek ceo svet zna – „najmlađom srpskom državom”.

Nije Mile, doduše, bez potpore ni ovdje, među „zaštitnicima” drugih naroda. Na feštu mu, recimo, u banjalučki „Borik” dođe i „prvi u Hrvata”. S pratnjom, dakako, kakvu Miletov „istorijski” trenutak i zaslužuje. Najznačajniji dio ekipe je, istina, dopeljao s južnih meridijana – iz „stolnog” grada. S drugom Draganom je, kao i inače, „prva Hrvatica”, ali i osoba koja bi, kako čuh danas, na mjestu predsjedavajućeg Vijeća ministara – i slijedeći kurs kojeg je trasirao njegov prethodnik Špirić – trebala povući BiH prema naprijed. Nije, doduše, precizirano gdje – prema Evropi ili, što je bliže istini, ambisu.

Ali, mostarski hrvatski ešalon je, što jes’-jes’, imao pažnje vrijednog partnera i u svojoj banjalučkoj verziji. Na velikom karnevalu je, čitam, zborio i „prvi Hrvat” Miletova begovata – Miloševićev ratni savjetnik. I nije napustio put na kojem je sa Slobom godinama zajedno bio. Danas je, reče Vlajki, RS „duhovni i teritorijalni jamac srpstva”. Istina, posao još uvijek nije dovršen, treba se „izboriti i za međunarodno priznanje RS”, baš ovakve kakvu je ustoličio Radovan – bez Hrvata, u ime kojih Vlajki divani, ali i svih ostalih.

Ne znam zašto, ali Čovićeva bratija me nije iznenadila. Što, uostalom, njima znači progon preko 200.000 Hrvata s prostora tvorevine kojoj ovih dana plješću? Ništa. Kako se, međutim, pomiriti s logikom koja je na sudjelovanje u slavljenju morbidnoga privoljela biskupa banjalučkog? Pastira protjerane i bukvalno desetkovane vjerničke pastve. I što ga je opredijelilo da u ime takve povijesne morbidnosti primi čak i „orden časti”? Kršćanska je dužnost, pojašnjava Komarica, „praštanje”. Oče biskupe – za što? Praštanje za progon i ubijanje? Ili za nespremnost da se omogući povratak preživjelih njihovim kućama? A ta vrsta nespremnosti danas je na prostoru Vaše biskupije izraženija nego bilo gdje drugdje. Od 220. 000 vjernika, koje ste na popisu imali, danas ste u mogućnosti – koristim Vaše podatke – nabrojati njih dvanaest do petnaest tisuća. Treba li, oče biskupe, zarad ordena i to zažmiriti? I oprostiti? Neka Vam, ako je tako, oprosti Svevišnji – od protjeranih to nemojte tražiti.

Nevini, istina, nisu ni drugi. Oni, recimo, koji formiraše platformu kao alternativu nacionalsocijalizmu. A, u konačnici „urbi et orbi” obznaniše da od toga ni sami nisu daleko. Osobno, dakako, nisam ni iznenađen ni razočaran filozofijom onih koji su – a danas čine dio platforme – odgovorni za sve „scile i haribde” prethodnih desetljeća. Potpora „jednojajčanim blizancima” potpora je produljenju vijeka njihova trajanja. Kako, međutim, razumjeti pristajanje SDP-a na zajedničko građenje države s onima kojima je u srcu njezina demontaža? Čime objasniti njegovu potporu na čelu Vijeća ministara osobi koja čelnika SDP javno optuži za „plan majorizacije Hrvata”? I koja bez rukavica, kao dio svoga programa najavi formiranje hrvatske TV kao, očito, puškarnice s koje će se moći ravnopravno razmjenjivati paljba s nacionalnim protivnicima i izdajnicima u vlastitim redovima.

U takvom ambijentu, po mojoj prosudbi, logično je projicirati i obrise skorije budućnosti. One za koju se igrokaz postavlja već danas. Treba, prije svega, nastaviti s demonizacijom stranaca. Ovih dana Dodikovi jurišnici to čine bez imalo takta. Izostanak diplomata na banjalučkom derneku samo je, ponavljaju, izraz mržnje prema svemu što je srpsko. Ili u dobroj staroj maniri – protiv Srba se još jednom udružio čitav svijet. Osim, dakako, majčice Rusije. Jer, njihov ambasador je pohodio „njegovu visost”. I, u ime Kremlja joj odao priznanje prvog u plejadi pravoslavne braće.

Treba, potom, uništavati sve institucije koje su na braniku BiH kao države i društva. FTV je, pri tome, prva na popisu. Stoga je Miletu i bilo važno da se, u raspodjeli državnih agencija, dočepa RAK-a. Jer, preko njega će pokazati zube i FTV-u i njoj sličnima. I promovirati, dakako, medije koji, poput RT RS „ne siju mržnju i koji su apsolutno tolerantni”. I koji će slijediti filozofiju koju su manifestirali i ovih dana – da u pronađenom oružju u banjalučkom „Boriku” prepoznaju još jedan „teroristički” napad na vožda. I usput primjete kako na svečanoj akademiji „nije bilo bošnjačkih zvaničnika i stranih diplomata”. A to, onda, sukladno duhu novinarskog „profesionalizma i etike”, znači da bi među njima moglo biti i leglo terorističkog ataka na prvake srpstva.

U međuvremenu će, razumije se, Miletovi strijelci na prostoru RS činiti ono što je potrebno da ona, kako i dolikuje, postane istinski srpska. Kako? Prethodnih dana put pokazuje i predsjedavajući Vijeća naroda RS-a. Treba, veli on, mijenjati Ustav RS-a kako bi se kastrirali mehanizmi kojima raspolaže Vijeće naroda, a ukoliko to nije moguće – ukoliko mu promjenama Ustava nije moguće oduzeti neke ingerencije – nužan je razgovor predstavnika vlasti kako bi se pronašlo adekvatno rješenje za taj „problem“. Ili, ako se sve to razgoliti, od RS-a treba napraviti pravu srpsku državu u kojoj će ne-Srbi biti potpuno marginalizirani.

Za potpun uspjeh, prema tome, nedostaje tek još demontaža federalne vlasti. A, isključiti ne treba ni taj scenarij. I mogućnost, dakako, da se na njega ne čeka predugo. Uostalom, između dviju najjačih stranki platforme sve intenzivnije iskri. Na sonu je, među inim, Nacrt zakona o unutarnjim poslovima FBiH. I konceptualni sukob SDP-SDA. Zašto? Isključiti ne treba ni mogućnost da je smišljeno izazvan. Da mu, recimo, u podtekstu stoje dogovoreni dilovi onih koji su obilježili i sve „najteže“ godine. I njihov plan da se u kolo uhvate sa starim jaranima. Dogodi li se to, a takvu mogućnost ne treba isključiti, vrata osovini Dodik-Čović za nesmetanu demontažu BiH su širom otvorena. Pa, tko preživi – preživi.

“OSTAJTE NA PANJU”: April devedeset druge. Zvornik okupiran, u logorima u Karakaju i Čelopeku pokolji, branitelji pružaju mitski otpor na Kula Gradu… Predsjednik općine, potpredsjednik općinske vlade, šef policije…, sve kadrovi pobjedničke SDA, zajedno sa predsjednikom stranke, pakleno se utrkuju na Zapad. A tri hiljade Kozlučana i još oko sedam hiljada izbjeglih iz grada i cijele općine Zvornik sjatilo se u Kozluk, okružen tenkovima JNA. Mole se Bogu, a zadnju nadu polažu u Fadila Banjanovića Braciku, popularnog „gradonačelnika“ MZ Kozluk, do rata najaktivnije u BiH, da će ostati u životu. Posjećuje ih vladika Vasilije Kačavenda i sa bine recitira Šantića: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…“. „Aplaudirajte mu gromoglasno, ali ništa mu ne vjerujte“, diskretno je provukao kroz masu Bracika, jer je znao da je isti taj u Karakaju već osveštavao logore i zločinačke jedinice koje su već pobile stotine ljudi.

NEPOKOŠENA LIVADA: Tek što sam porodicu iz Sapne, kroz šume, doveo u Tuzlu, kažu mi da je Bracika ostavio broj na koji ga hitno trebam nazvati: „Kod nas je trava prispjela za kosidbu, hoćete li doći na mobu?“, kao šifrirano razabira može li se nadati kakvoj oslobodilačkoj akciji s ove strane. Kakva crna akcija kad je vlast pobjegla, kad je Kozluku najbliža slobodna teritorija Sapne odsječena od Tuzle, a Tuzla od Sarajeva pogotovo. „Ne možemo! I ovdje je sve preraslo!“ Evakuacija preko Drine bila je jedina šansa. I uistinu, preko nekoliko dobrih ljudi iz Lešnice, koja se ranije pobratimila s Kozlukom, Bracika je na sebi svojstven način uspio alarmirati međunarodni crveni križ, zapadne diplomatske ispostave i strane novinare u Beogradu te, uz nekoliko kamenovanja voza u kojem su bili napakovani, izvući hiljade ljudi preko Srbije u Mađarsku.

OPASNI GENERAL: Početak jula devedeset druge, bivša ruska kasarna pored mađarskog grada Nadjatada. Preko Zagreba dolazim da vidim rodbinu i komšije. U kasarni rad, red i disciplina. „Ovaj vam je žešći od ruskih oficira“, opisuje Bracikin izbjeglički režim jedan mađarski kolega. „Ne mogu da zadržim ljude, stotine dobrovoljaca hoće da idu u Bosnu, a i ja ću za njima. Nisam za ratnika, ali rasporedite me negdje“, raportira Bracika. Ubrzo većina „Bracikinih“ izbjeglica iz Mađarske prelazi na područje Beča. Par stotina njih se uspijevaju prebaciti u Hrvatsku, pa u Bosnu,  a veću grupu koja je čekala autobuse rastjeruje austrijska policija. „Mangupi iz sopstvenih redova dođoše nam glave“, prokomentirao je Bracika izdaju omiljenom Lenjinovom i svojom izrekom.  Ujutro je na svim naslovnicama bečkih novina udarna vijest glasila: Uhapšen bosanski general! Ispod je bila buckasta i dobroćudna Bracikina faca koja je mogla asocirati na sve, ali ne i na silnog generala.

RASPLAKANI BEČ: Optužba nije bila nimalo bezazlena: Mobiliziranje izbjeglica za učešće u ratu; teška povreda neutralnosti države Austrije! Nakon nekoliko mjeseci rasvjetljavanja ovog slučaja i tamnovanja u samici, Bracika je na sudu završnim obraćanjem rasplakao i porotu i međunarodni diplomatski kor i novinare u Beču. Austrijski advokati su ga tjerali da pokrene kontraproces i naplati debelu odštetu, ali je Bracika istog dana krenuo i već sutradan u cik zore pokucao na vrata moga izbjegličkog utočišta u Tuzli. Tražio je da odmah idemo u Sapnu kod kozlučkog komandanta Terze, moleći me da urgiram za ratni raspored u što dubljoj pozadini: „Gdje ćete me ovako debelog u akcije. Ako me pogode, izginuće vam pola tuceta ljudi dok me iznesu.“

RUŽE SPASA: Nekom rat, nekom brat!, važilo je za sve vojne, pa i ovu poslednju. Po svojoj obijesti logističari 2. korpusa možda nisu bile najveći, ali najmaštovitiji svakako jesu. A i Bracikina dovijanja kako bi nahranio i naoružao dvije zvorničke brigade, stacionirane u pasivnoj i siromašnoj Sapni, spadaju u antologijska. Elem, bila je zima devedeset treće/četvrte i odsudni dani poznate neprijateljske operacije „Seminar“. Komandant 206. viteške brigade Šemso je poručio Barciki da do ponoći dostavi dvije tone nafte za tenkove, pa makar otvorio nove bušotine i definitivno zakopao Tuzlu. Uzalud je Bracika tokom dana salijetao komandu korpusa nudeći brendiranu rakiju iz Teočaka i rasnu živinu sa Međaša, pa i „šuške“ nije palila…

I kad smo se već pomirili da će nas „Seminar“ dotući, a poslednji bedemi u Podrinju Sapna i Teočak pasti, u gluho doba noći Bracika je šokirao mrtav-pijan logistički štab u jednoj krčmi na Krojčici, pojavivši se sa knap potrebnim brojem buketa svježih ruža (kakve Tuzla već dvije godine nije vidjela) za pratilje štaba. Pogodba je pala na ulazu: Oficiri su s ružama ponosno pohrlili damama, a Bracika još ponosnije s ovjerenim nalogom u magacin s buradima nafte.

OPERACIJA BUDALKO: A drugi dan – novo iskušenje. Iz Sarajeva se probio novinar Senad Avdić da prati „Seminar“, pa odemo pred veče kod tuzlanskih radio-amatera da ja pošaljem izvještaj za Radio BiH. Tada se Senad čuje s urednicom Duškom Jurišić (neka mi oproste ako dobro ne pamtim) i pukne dogovor da ja i on zajedno sa komandantom Šemsom budemo sagovornici u sutrašnjem radio-mostu centralnog dnevnika. Radio BiH je tada bio važniji i od nafte za tenkove, a to je značilo da Bracika mora naći prevoz i pod okriljem noći, jer se danju ne smije kroz  Kalesiju, dopremiti nas u Sapnu. Opet potrka, nigdje ni jednog vozila, sva su mobilizirana za pomenutu operaciju. Ovaj put ni ruže ne pomažu.

Zabrinuti Bracika mi se u poodmaklo doba noći diskretno požali: „Jedino vas može odvući Budalko (ovaj deminutiv prevoditi kontra!). Ti znaš kakav je on, a i golf mu je katastrofa“. Kažem Senadu da će nas voziti istinski heroj s Kula Grada, ali ne i da sam dvaput iskakao iz prikolice kamiona na glavu kad Budalku prahne da se igra bombama. Nekoliko kilometara od Tuzle obatali se mjenjač i, pošto je radio samo rikverc, Budalko ozbiljno predloži da „u rikverc“ idemo preostalih 40 kilometara po nerašćišćenom snijegu, a dio puta i bez svjetala zbog blizine neprijateljskih položaja, jer „ja Braciki ne smijem na oči, ako ne izvršim zadatak“.

KRALJEVSKI PROTOKOL: Ne znam kako smo Budalka nagovorili na njegovu prvu ratnu izdaju i kako smo uopće te večeri otišli, ali znam da smo radio-zadatak odradili dobro, da je emisija digla moral do nebesa u odsudnom trenutku, i da nas je na povratku Bracika nagradio vrhunskim protokolom: Dočekao nas je špalir od šest njegovih kamiondžija sa besprijekornim kuharskim kapama i keceljama, frenitičnim aplauzom i brižljivo uvježabanim uzvikom: Dobro došla draga delegacijo! Senad, onakav kakvim ga je Bog stvorio, sočno je tu epizodu pričao po ratnom Sarajevu, gladnom bizarnih vijesti iz utrašnjosti, pa je „draga delegacija“ postala općeprihvaćeni pozdrav. Kad sam gore odlazio u ratu, bilo mi je krivo što me ljudi više vezuju za taj Bracikin otkačeni izum, nego za moje najbolje izvještaje.

RAT JE BIO BOLJI: „Sekice, poslali mi oni iz Beča hiljadu maraka. Ja ću uzeti stotku, a ti ćeš ostalo bolje čuvati od mene i svakog dana po malo mi davati“, povjerljivo se sekretarici, negdje krajem devedeset pete, obratio Bracika u svom ofisu – jednoj od baraka transportne željezničke stanice na periferiji Tuzle. „Oni iz Beča“ je odavalo ljutnju na brojnu kozlučku i podrinjsku dijasporu koja je, kako je rat stao, počela slati osjetno manje i rjeđe.

Za razliku od dinamike i količine pošiljki sve škrtije dijaspore, raspamećeni prognanički narod je u Bracikine službene barake navaljivao sve više. Elem, onih hiljadu maraka je podijeljeno za nepunih dvadeset minuta, a već u dvadeset prvom Bracika se, opet povjerljvo, obratio sekretarici: „Sekice, imaš li jednu cigaru?“

Suprotno drugim podrinjskim političarima i tobožnjim prognaničkim predstavnicima – kojima su fućkalo za narod i koji su potrčali da se smjeste na kantonalne, federalne i druge sigurne „jasle“ – Bracika, kao ni dedevedeset druge, nije znao ni mogao da se sakrije od hiljada jadnika koji nisu znali šta će od sebe. Poveo ih je ka njihovoj Drini, Majevici, Doboju… Tako je nastao nezaustavljivi pokret povratka u BiH, jer po povratničkom Aneksu 7, najmaglovitijem poglavlju Dejtonskog sporazuma, povratak se ne još ne bi  pomjerio iz faze okruglih stolova.

OJ, TURČINE, ZA NEVOLJU KUME:  Počelo je skupom na tuzlanskoj Pingi. Sa panoom iza leđa, na kojem je bio legendarni slogan kolege Mehmeda Šišića Šiška „Ni jedna kuća k’o svoja, ni jedna rijeka k’o Drina“, Bracika  je pred 20 hiljada beskućnika govor počeo obraćanjem tadašnjem direktoru Elektroprivrede BiH koji je upravo bio izdao naredbu da se u kolektivnim centrima isključi struja: „Meho Obradoviću, danas ti je dženaza! I bit će dženaza svima onima koji se i dalje pokušaju igrati sa našim dostojanstvom…“

Bracika postaje živa legenda, mit koji je vladajuća bošnjačka elita deceniju i po morala trpjeti po onoj „Oj, Turčine, za nevolju kume!“, a dobro se zna da je brižljivo opstruirala sve što je radio. Naime, njima je povratak, za koji su se verbalno kleli da nema alternativu, bio ozbiljan remetilački faktor. Trebali su prognaničke lidere koji neće propuštati kadrovske džume i političke smjernice u Begovoj džamiji u Sarajevu i Prinčevoj u Tuzli, koji proganike neće voditi na svoja ognjišta, već na federalne biračke spiskove, koji će donositi odsudne unutarstranačke prevage na kongresima.

PODRŠKA ROYA GUTMANA: A Bracika je već u legendarnoj Mahali kod Kalesije: Pred kamerama svjetskih tv mreža, povratnici kamenjem protjeruju paljanske specijalce koji su prije toga na mrtvo prebili nekoliko žena i staraca, doduše uz pripomoć američkog IFOR-a. I Bracika je tu, strasno zalegao iza jednog IFOR-ovog transportera, uzvikuje borbeni poklič: Juriš narode! Ali i samo prisustvo na toj skoro pa ratnoj sceni bilo je suludo herojstvo.

Na probnom ulasku u Jusiće jedne rane maglovite zore sa nama je bio i čuveni američki novinar Roy Gutman, čovjek koji je devedeset druge prvi otrkrio srpske konc-logore. Hrabrio nas je: „Ako, uprkos svemu, uspijete da nastavite ovu skoro nestvarnu misiju, za deset godina Bosna će biti sasvim drukčija“. Srećom, Gutman nije tu bio narednog dana da preživi oružani napad srpskih specijalaca. Transporter ukrajinskog IFOR-a sprečavao je dotok novih povratničkih snaga s federalne strane, ali su onda jusićke žene, poznate po svojoj spartanskoj tradiciji, izvršile napad na transporter i razoružale Ukrajince.

SPASITELJICA ELIZABET REHN: Srpska policija je odvela nekoliko zarobljenih povratnika u Zvornik. Uspaničen iskustvom sa zarobljenom srebreničkom grupom koju je IFOR nedavno isporučio zvorničkoj policiji, Bracika je zavapio na sve adrese : EU, NATO, UN… Nije bilo uzalud: U Jusiće se helikopterom spustila specijalna izvjestiteljica generalnog sekretara UN za ljudska prava Elizabet Rehn. Štikle su joj ostale u blatu, pa se bosa pojavila u centru sela i čvrsto obećala da će zarobljenike dovesti iz Zvornika. Rečeno – učinjeno!

BIBER NA BRANIKU ANEKSA 7:  E, moj Roye Gutmane, zaista je ovo nadreslistična misija, jer već narednog dana stiže nam multinacionalni inspoektorski tim IFOR-a, s pola tuceta pasa za otkrivanje oružja. „Imate li šta sakriveno, jadni ne bili?“, pita Bracika domaćine. Kažu da imaju nekih par cijevi, za ne daj Bože, sakrivenih u džakove brašna. Bracika se hvata za glavu, udarilo mu u lice ono njegovo ekstremno crvenilo: „Ubiću se, majko moja!“. Ali opet priskače u pomoć ženska spartanska ekipa, pa pola džaka bibera prosipaju u krug oko magacina brašna. I uistinu, psi dođu do biberove granice i ko navijeni se okreću nazad, sluđujući svoje vodiče. Elitna vojna nauka očito nije još otkrila čudesnu moć bibera, pa je zahvaljujuči njemu definitivno spašen krhki Aneks 7.

UGAŠENA SVJETLA: Prolazim kroz Kozluk 5. januara 2012. Samo desetak dana nakon njegove smrti, Bracikin gradić je u avetinjskom mraku, što se nije desilo od početka povratka 2000. godine. Bilo je i prije dugovanja, ali je Bracika znao interventno djelovati iz materine slamarice, iz braćinih ušteđevina u Austriji, ili pak sačekati nekog sarajevskog ministra pred vratima stana kad ovaj pođe na posao. Stalo je i Komunalno preduzeće i održavanje vodovoda – ništa od tih službi nije bilo na budžetu, već na Brcikinim leđima. Po Tuzli i po Sarajevu vladajuće garniture vazda su govorile da Bracika previše uzima, ali ne i šta Bracika daje. Oni nikada na leđima nisu nosili ono što je Bracika na svojim. U njih je sve ukalkulisano u budžet. Zato Bracikina leđa već odavno nisu ličila na ona s početka povratka, devedeset šeste godine.

KADROVSKO POTKUSURIVANJE: Hoće li neko upaliti svjetlo u Kozluku, da Bracikina porodica, majka i nekoliko stotina povratnika ne nastave strahovati u mraku, ili je ovo početak šire operacije urušavanja i zaborava Bracikinog naslijeđa? Nije li ono već ostalo u sjeni rasplamsane borbe za kadrovska potkusurivanja; za otimanje Bracikine delegatske funkcije u Vijeću naroda RS-a kao jedine pozicije koja je pripadala zvorničkim povratnicima? I zato bila daleko više od tek jedne funkcionerske plaće – ključni kohezivni faktor u ovoj jedinoj ozbiljnijoj povratničkoj sredini u Podrinju; sredini koja je bila najveća nada za zaživljavanje one Gutmanove „drukčije Bosne“ u njenoj najosjetljivijoj regiji.

„Narod nije pokoren sve dok srca njihovih žena nisu slomljena“

Cheyenne

Zahvaljujući prosvjećenoj K und K monarhiji (Kaiserliche und Königliche Monarchie), rudarskom poslovođi Ludwigu Pogotschingu, i udruženju „Bosna“, svjet je 1883. godine saznao za veliku kulturnu i spomeničku baštinu iz antičkih vremena – u Srebrenici.

Srebreničko Podrinje sa centrom u antičkoj Domaviji (kraj Srebrenice) je lokalizirano kao područje antičke Argentarije, gdje je bilo i sjedište glavnih rudarskih prokuratora za cijele rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. Tada su identifikovane grobnice sedam antičkih rudarskih prokuratora (procurator mattalorum Pannoniorum et Delmatiorum).

To je široko područje od Jadrana do današnje Budimpešte i od bečke šume, na zapadu, do ušća rijeke Tise u Dunav, na istoku. U to (antičko) vrijeme, grad je bio velika raskrsnica rimskih cesta i imao je status municipija (Domavija), a potom uživa status kolonije (najveći rang grada poslije Rima). Među iskopinama na lokalitetu Grad ističu se gradska kurija (zgrada senata), tribunal (sud), velike terme sa 45 prostorija zagrijavane hipokaustima (podno grijanje)…

„Tim cestama su prošli vojnici i trgovci, roba i ideje, prošla je rimska kultura i potom hrišćanstvo, ali su tim cestama na kraju prošli i barbari koji su okončali jednu fazu svjetske historije. Te ceste su potom zapuštene“ - Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta.

Pola milenija kasnije, Srebrenica je glavno rudarsko središte i u srednjem vijeku. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe iz Srebrenice je uglavnom išao preko Budima (historijski centar Budimpešte) i Dubrovnika.

Tipično obilježje spomeničke baštine bosanskohercegovačkih prostora, pa tako i područja Srebrenice su nedvojbeno stećci, tajanstveni, jedinstveni u svijetu, srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji su pred upisom na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO. Na području Srebrenice nalaze se 43 nekropole sa 815 stećaka.

Iznad samog današnjeg centra grada su ostaci utvrđenog Starog grada.

Za ostatke franjevačkog samostana u centru Srebrenice i crkvu sv. Marije na Klisi, izgrađenu tik uz nekropolu stećaka, vjeruje se  da potiču iz 1.291 godine, kada su u srednjovjekovnu državu  Bosnu, stigla prva dva franjevca. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”. Katolička (franjevačka) institucija Bosna srebrena (Bosna Argentina) je najstarija institucija u Bosni i Hercegovini koja slavi preko 700 godina postojanja.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srednjovjekovne Bosne. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina stalno nastanjenih dubrovačkih građana. Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere (polovina tadašnje proizvodnje srebra u Evropi). Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju.

Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patuljka Perkmana. Ostaci srednjovjekovnih rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

Osmanlije osvajaju Srebrenicu 1462. godine, nakon čega bosanska vlastela prihvata novog gospodara. Osmanlije zatiču jedinu multikulturnu zemlju u Evropi u kojoj su jedni sa drugima živjeli pripadnici pravoslavne i katoličke crkve, te Crkve bosanske. Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva, dolazi stabilnost sistema i zakonitost. Na tradiciji grčkih i rimskih termi Osmanlije grade hamame od kojih je jedan od najčuvenijih bio u Srebrenici.

Srebrenica je rodni grad najvećeg dubrovačkog propovijednika Đure Dragišića, autora djela “De natura Angelica” (Firenca 1499.) koje se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i spada među najljepše primjerke inkunabula (knjige štampane prije 1500. godine).

Đuro Dragišić je rođen u Srebrenici između 1446. – 1448. godine, gdje je primio prvu naobrazbu i stupio u franjevački red. Vjerovatno je bio potomak bosanske vlastele, braće Dragišića, kojima je kralj Stjepan Tomaš 1446. godine obećao da neće dirati u potvrđene im zemlje i gradove.

Mladog i nadarenog Đuru, franjevci, koji su imali stalnu vezu sa svojim starješinom u Rimu, upućuju 1464. godine u Italiju na dalje školovanje. Spletom životnih okolnosti Đuro Dragišić se vraćao u Srebrenicu naglašavajući da je domovinska ljubav najjača: “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

Đuro Dragišić iz Srebrenice je postao svjetski poznat nakon čuvene odbrane (na poticaj grada Dubrovnika) Girolama Savonarole (1452/98), kojega je Martin Luther smatrao pretečom reformacije, propovjednika, borca za humanističke ideale, revnosnog reformatora crkve, koji je ustao protiv opće moralne dekadencije, pokvarenosti klera i samoga pape Aleksandra VI. Niko u Evropi tog vremena nije smio ustati u odbranu napadanog Savonarole. To je učinio samo Dobri Đuro iz Srebrenice, iz reda Male braće, čime je stekao najveći ugled ne samo kod savremenika, nego i kod budućih naraštaja. Treba znati da to nije spasilo Savonarolu. Dobri Đuro iz Srebrenice je umro 1520. godine, kao nadbiskup Barlette sa rezidencijom u rimskoj kuriji – Zdravko Šundrica, Tajna kutija Dubrovačkog arhiva, Zagreb/Dubrovnik 2008.

Srebrenica je poznato, veoma staro, banjsko lječilište. Popularnost Srebrenice po svijetu pronijela je ljekovita voda Crni Guber i Banja “Guber”. Legenda kaže da su kožne i mnoge druge bolesti nestajale nakon kupanja u čudnoj crvenoj vodi koja u sebi ima arsena. Evropski i stručnjaci bivše države Jugoslavije su potvrdili ljekovitost ove vode u liječenju malokrvnosti, reumatskih i nervnih oboljenja i genitalnih organa. Izuzetni rezultati su postignuti i u liječenju multipleskleroze i psoriaze. U neposrednoj blizini banje (koja se usporeno obnavlja) nalazi se više od 40 izvora željezno-arsenske radio-aktivne mineralne vode u gustoj šumi/parku sa 46 vrsta drveća.

U vremenima do posljednjeg rata, zbog stalne popunjenosti smještajnih kapaciteta Banje Guber, u ponudi je bilo na desetine luksuznih vila i apartmana za iznajmljivanje. Crni Guber, jedinstvena voda u Evropi sa arsenom i željezom, je jedina mineralna voda u bivšoj državi Jugoslaviji koja je registrovana kao lijek.

U fantastičnom kanjonu rijeke Drine, pa tako i na dijelu kanjona koji pripada gradu Srebrenici, nalaze se staroendemične vrste Bosne i Hercegovine, Dinarida i Balkana, što ovome prostoru daje svjetsku globalnu vrijednost. Slični centri postoje još u refugijumima rijeke Neretve, a takvi tipovi eko sistema danas se sreću još na Pirinejskom i Apeninskom poluotoku, u Maloj Aziji i na Himalajima. U ovim refugijumima se nalaze najočuvaniji dijelovi prirode čitave Evrope,  prašumski rezervati ilirskog crnog bora,  istočnobosanska ili Pančićeva omorika u središnjem dijelu kanjona Drine, Žepe i Govze, zajednice crnog graba, crnog jasena, srebrene lipe, bosanskog javora, bjelograbića, oraha te brojne druge endemične zajednice u pukotinama stijena…

Bogatstvo vrsta i brojnost sisara, ptica, gmizavaca, vodozemaca, gljiva. Salmonidnih vrsta riba (mladica i potočna pastrmka)… potvrđuju visoki biodiverzitet područja. Uz obale rastu divlje trešnje, divlje jabuke, divlje kruške, jarebike, maline, kupine, dunjice, orah… U budućnosti koja je pred nama bogatstvo jednog područja će se mjeriti raznolikošću njegovih biljaka i životinja.

Rijeka Drina koja je stoljećima dijelila istočno i zapadno Rimsko carstvo, a potom podjelom hrišćanstva djelila uticaj pravoslavne i katoličke crkve, je potvrđivala staru poslovicu “More spaja, a rijeka razdvaja”. Ali isto toliko stoljeća stanovnici obadvije strane rijeke su živjeli u okvirima istih imperija, prvo Osmanske, dijelom Austro-Ugarske i napokon Jugoslavije. U poslijeratnim vremenima, to je region (uskoro velika turistička destinacija) koji jako želi da potiče dobrosusjedske odnose.

Nedavni redovni remont centrale Bajina Bašta je na dnu Peručkog jezera otkrio skoro dvije hiljade ljudskih ostataka. Zbog ograničene aktivnosti istraživanja korita Drine, postoji osnovana vjerovatnoća da na dnu Perućkog jezera ima još ostataka ubijenih ljudi.

Srebrenica je na žalost mjesto genocida kojeg su počinile policija i Vojska Republike Srpske u posljednjem ratu (1992/95) u Bosni i Hercegovini. Danas, grad Srebrenicu, koja broji samo nekoliko hiljada stanovnika, posjeti godišnje oko 80.000 posjetilaca, uglavnom motiviranih za posjetu Memorijalnom centru Srebrenica. Izgradnjom hotela sa 4 zvjezdice, kojeg u samom središtu grada podiže Fabrika duhana Sarajevo – FDS, poboljšaće se i uslovi boravka.

Šta sa onim zločincima danas, širom Bosne i Hercegovine, koje ne traži Međunarodni sud u Hagu i Državni sud Bosne i Hercegovine (za koji se najavljuje zabrana djelovanja u RS), ali i onima koji negiraju genocid i koji su povjerovali da postoji “pravedan zločin”?

Književnik Mile Stojić u eseju “Mrtvi umiru brzo” piše: … Temeljno pitanje romana “Zločin i kazna” Fjodora Mihajlovića Dostojevskog glasi: Zaslužuju li zločinci išta više od osude, smrti i prezira. Dostojevski kaže da i Raskoljnjikov nalazi konačno smirenje. Ovako je Sonja govorila Raskoljnjikovu:  Kreni za mnom, stani na trg, poljubi zemlju koju si ukaljao, pokloni se pred
cijelim svijetom i reci tako glasno da svi čuju: ja sam ubojica. Imaš li snage krenuti sa mnom? I on je pošao.

Nažalost, prevelike pare su opljačkane i instalirani mnogi izvođači podjela na terenu, svih nacionalnosti, koji jedni drugima uigrano „daju ruke“, da bi bez međunarodnih i domaćih zajedničkih, nezavisnih pravosudnih institucija, današnja društvena zajednica dočekala katarzu i ostvarenje pročišćenja duša o kojima je pisao F.M. Dostojevski.

Velika, u svjetskim razmjerama dvomilenijska historija Srebrenice je i velika priča o Gradu koji traje i koja još uvijek čeka da bude ispričana Evropi i svijetu.

Ovo sam zapisao početkom godine koja se upravo završava: “2011 mi je počela sve nekako napola i s prekidima. Nikako da završim ono što započnem. Tako sam planirao duge praznike iskoristiti da pročitam roman Johna Updikea „U ljepoti ljiljana“ obimnu hroniku dvadesetog stoljeća koja počinje izuzetno zanimljivo. U prvom dijelu knjige nalazimo se negdje oko 1910., dobu nijeme filmske komedije i radničkih protesta u USA, kada svećenik po imenu Clarence Wilmot pod utjecajem marksističkog i darvinističkog učenja prestane vjerovati u Boga i odluči napustiti crkvu sa svim konzekvencama tog čina za njegovu familiju i njega samog. Negdje oko stote stanice kada se nezaposleni Clarence bori sa sve većim siromaštvom, a njegov sin biva teško ranjen u Prvom svjetskom ratu postaje mi jasno kako će se priča dalje razvijati i odmah preskočim nekih četiristo stranica i pročitam kraj. Sve je upravo onako kako sam i očekivao: u zadnjem poglavlju Updike opisuje Clarenceovog praunuka koji usred američkih 1990-tih, dobu MTV-a i nadolazeće kompjuterske kulture, smisao svog života nalazi – u religiji.

Poslije uzmem knjigu Margaret Atwood „Godina rijeke“ koju sam kupio još prije nekoliko mjeseci. Knjiga mi nimalo ne prija. Mučim se skoro do trećine, ali vidim da ću odustati. Atwood je jedan od mojih apsolutnih književnih favorita i sve što odlikuje njen čarobni rukopis nalazi se i u ovoj knjizi, ali opet mi se ne čita. Mislim da je problem u žanru antiutopije kojim sam se u životu očito predozirao.

Onda odem u kino pogledati film „Biutiful“ meksičkog autora Alejandro Gonzáleza Iñárritua, sa Javierom Bardemom u glavnoj ulozi. Već nakon prvih kadrova je jasno da je Iñárritu, kojeg smatram jednim od danas najvećih među aktivnim autorima igranog filma, ostao na nivou svojih ranijih majstorija „21 gram“, „Babel“, „Volio je pse“. U istinskom uživanju u filmu me nakon pola sata prekida SMS-poruka od sina. Kaže da cupka pred vratima jer je zaboravio ključ od stana, a napolju minus petnaest. Šta ću, kud ću, nego napolje iz kina…

Kod kuće uzmem veliki strip-album koji sam dobio kao novogodišnji poklon od jednog prijatelja u kojemu su sabrane sve epizode „John Diffula“, stripa s kojim su krajem sedamdesetih scenarist Jodorowski i crtač Moebius napravili senzaciju. Već nakon tridesetak stranica odustajem od čitanja jer sam se dvostruko razočarao. Prvo, strip je kompjuterski obojen što je steriliziralo Moebiusov još uvijek fascinantni crtež, i drugo, vrijeme je brutalno pregazilo većinu Jodorowskijevih ideja. Na primjer, on je zamislio da će u dalekoj budućnosti, radnja se odvija u četvrtom mileniju, ljudi imati mobitele!!! Onako kako ih je Moebius nacrtao ti mobiteli iz daleke budućnosti izgledaju otprilike kao stari Erikssonovi modeli koji su prestali biti moderni prije deset godina.

* * *
Nešto kasnije tokom 2011. zapisao sam i ovo: Strip „John Difful“ me je podsjetio na mladost kada je budućnost izgledala jednako daleko kao u viziji Jodorowskog i Moebiusa. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih se može označiti kao veliko doba evropskog stripa. Naravno, centralna figura bio je Moebius ili Gir (ovisno od toga kako se pod koji rad potpisivao) za koga je recimo Federiko Fellini napisao da je “Svemogući Bog” stavljajući ga u istu ravan sa Piccasom i Matisseom. U to vrijeme je festival filmske fantastike u Avoriazu bio interesantniji od Cannesa, Berlina i Venecije zajedno afirmirajući jedan za drugim filmove koji su inspirirani ikonografijom tadašnje francusko-belgijske škole stripa. Među autorima koje je Avoriaz proslavio posebno se ističe Francuz Luc Besson koji je 1983. bio festivalski pobjednik sa svojim prvim filmom „Posljednja bitka“, što je bila filmatizacija nekoliko Moebiusovih kraćih strip-radova. Kasnije će Besson kao poznati reditelj i sa velikim budžetom napraviti svoju verziju „Johna Diffula“ samo sa ženskim glavnim likom i pod naslovom „Peti element“ (1997).

Naravno, francusko-belgijsku školu stvorili su ne samo Moebius i Jodorowski nego i cijeli niz drugih autora osobne poetike i vizije, a posebna zanimljivost je da su značajan trag u cijelom tom fenomenu ostavili ljudi vezani za naš prostor, kakav je Enki Bilal, Bosanac rođen u Beogradu, Sarajlija Ervin Rustemagić koji je između ostalog bio agent slavnom belgijskom strip-crtaču Hermannu, ali prije svega rad zagrebačke strip-grupe “Novi kvadrat” čiji su neki pripadnici postali globalno prepoznati po svom grafičkom ekshibicionizmu, sklonosti crnom humoru, ali i činjenici da su dolazili iz, kako se to tada zvalo, jedne “komunističke” zemlje.

Francusko-belgijski strip odlikovao se izuzetno realističnim tretmanom prostora i figura u pokretu obogaćenom jednom vrstom grafičke pirotehnike u načinu sjenčenja, riskantnim pripovjedačkim tehnikama i inovativnim pristupom montaži kadra i stranice. Na tematskoj ravni ti su stripovi najčešće bili prožete inteligentnom i surovom satirom kojom su izražavane i nijansirane ljevičarske ideje i egzistencijalni pesimizam njihovih autora. Žanrovski dominirala je antiutopija, dok su neomarksistički filozofi kakvi su Marcusea i Lefebvre bili obavezna literatura većine francusko-belgijskih autora stripa. Neomarksisti su svoju kritiku društva zasnovali na stanovištu da se “čovjek više ne identificira sa onim što proizvodi već sa onim što konzumira”. U svojim radovima raskrinkavali su visoko organizirane skupine koje rade preko države i/ili korporativne države i koji za razliku od ranijih vladajućih klasa svoju moć vide manje u vlasti nad proizvodnjom već svoj utjecaj vrše putem kontrole potrošnje. Tako je Lefebvre pisao da je reklama postala dominantna snagu u suvremenom svijetu, takva koja uništava sve što joj stoji na putu. Reklamom se vrši preoblikovanje kulture (uključujući i umjetnost), stvara se sistem vrijednosti i kreira ideologija običnih ljudi – ideologija koja stimulira osobno konzumacijsko zadovoljstvo. Poeziju je zamijenilo oglašavanje, a individua je postala puki konzument podčinjen mehanizmu straha – straha da ne prati modu i da nije u trendu.

Svakodnevni život u suvremenom svijetu već je bio sasvim izbrisao tragove nade probuđene 1968., iluziju da je snagom čistog protesta zaustavljen jedan nepravedni rat i da je u svijetu moguće graditi socijalizam oplemenjen demokracijom. Ideali takvog društva bili su stvaranje moralnog građanina, ulaganje u obrazovanje, približavanje ljudi jednih drugima, deidelogizacija izvora znanja i olakšan pristup ka njima, usavršavanje, intenziviranje i unapređenje načina komunikacije. Stapanje slike i riječi. Možda je zbog toga upravo strip bio medij putem koga je odašiljana poruka da utopija uvijek postane vlastita suprotnost, da se stoga svako do sada poznato društvo pokazalo kao antiutopija i da će se tako nastaviti ako se čovjek ne promijeni. Izmaštani užasi iz svijeta budućnosti željeli su upozoriti na to kamo ide konzumacijsko društvo. Stripovi su prikazivali ljude koji uprkos tehnološkom napretku žive u srednjovjekovnom mulju noktiju čvrsto zarivenih u mržnju: moj Bog je bolji od tvog, tvoja zemlja je moja zemlja, proganjanje manjina kakvi su recimo muslimani ili pušači, nepravde koje stvaraju siromaštvo, siromaštvo koje rađa primitivizam čega je posljedica fašizam, pohlepa, neodgovornost, nesolidarnost, nesloboda…

A, onda je budućnost došla i prošla kako to naslovom svog znamenitog eseja (Vergangene Zukunft) sugerira njemački filozof Reinhard Koselleck.

* * *
U isto vrijeme, dakle početkom ove godine, koju usput budi rečeno ni po čemu dobrom neću pamtiti, uložio sam ogroman napor da do kraja pogledam film „Društvena mreža“. Učinio sam to iz čiste radoznalosti jer je film skoro u svim novinama i filmskim portalima, gdje pišu ljudi dvadesetak godina mlađi od mene, proglašavam “filmom godine” i “sigurnim kandidatom za Oscara”. Osim toga, reditelj Fincher kod mene još ima dosta kredita zbog odličnog film „Sedam“ (1995), iako je nakon toga karijeru nastavio uglavnom podilazeći trendovima. To je učinio i taj put. Film inače govori o nekom mladiću koji je izmislio “Facebook” i postao milijarder. Naravno, riječ je o užasnoj dosadi, barem ljudima moje generacije za koje se jedan film nikako ne može sastojati od sjedenje hakera pred kompjuterom i njihovom beskrajnom brbljanju o blogovima, domenima, web-stranicama, serverima…

Zapravo, kad bolje razmislim, bio bi to dobar i zanimljiv film samo da je recimo snimljen 1980. i da umjesto o sadašnjosti  govori o antiutopijskoj budućnosti. Stravična slika svijeta koji će doći ako čovjek moralno ne sazri: prenaseljenim gradovima bazaju bezvoljne, blazirane kreature, čiji su mozgovi oprani medijski raširenom mržnjom i koje po čitav dan bulje u ekrane kompjutera, eventualno se putem raznih “fejsbukova” dogovaraju o parenju sa srodnim kompjuterskim dušama, jer to još uvijek nije moguće izvesti digitalnim putem. U takvom svijetu ljudi su nesposobni da osjete bilo kakvu empatiju i ne zanima ih doslovce ništa.

Najluđe od svega je da bi se u starim kompletima stripova iz sedamdesetih i osamdesetih sigurno našle mnoge priče koje slikaju svijet sasvim sličan onom iz „Društvene mreže“, kao viziju daleke i zastrašujuće budućnosti.

* * *

Kako budućnost brzo prolazi. Sjeća li se danas iko živ „Društvene mreže“, filma koji je još na početku iste ove 2011. proglašen “remek-djelom”?

Definitivno je jasno da u nepovrat ode još jedna godina. I teško da će itko normalan za njom žaliti. Jer, i ova je samo jedna u nizu onih koje su uništavale iluzije o BiH kao zemlji mogućnosti, snove o sreći koju je i u njoj, bez tumaranja po svijetu, moguće ostvariti. A, prvi dani prohujale godine, treba priznati, bijahu puni nade. Država je, prisjetimo se, samo koji mjesec ranije prošla još jedne izbore. A oni su, barem na ravni pojavnosti, upućivali na mogućnost korjenitijih društvenih promjena. Relativno brzo su, uz to, formirane i strukture entitetske zakonodavne i izvršne vlasti. Na sva zvona je najavljivano kako je isti taj posao na razini države na redu odmah po završetku novogodišnjih praznika. I kako će time osigurane biti pretpostavke da se vlast uhvati u koštac s temeljnim pitanjima života – besposlicom, sve nižim životnim standardom i sve intenzivnijim razmišljanjima mladih da, umjesto iščekivanja svoje pravo na normalan život potraže drugdje, izvan granica vlastite domovine.

Sve je, nažalost, ili barem glavnina društvenih procesa, otišlo drugim smjerom. Onima, prije svega, koji dobiše mandat za konstituciju vlasti nije se žurilo. A onda je i sve ostalo moglo biti samo logična posljedica – da vlast, ni petnaest mjeseci nakon izbora, još uvijek nije formirana. I to, da ne bude zabune, ne samo na razini države. Novu vlast dobili nisu ni svi kantoni. I usput, problem nisu oni u kojima je u središtu priča o legitimitetu u nacionalnom zastupanju. Potpuno suprotno, u Livanjskom kantonu – a radi se baš o njemu – problem je, zapravo, u nemogućnosti dogovora dviju frakcija jedne te iste partije. Ili još konkretnije, u tome čiji će pulen – Čovićev ili Ljubićev – zauzeti premijersku poziciju.

Nije da neformiranje kantonalnih vlasti nije imalo negativnog utjecaja. Ali, njegova silina je, ruku na srce, neusporediva s onom koju proizvodi opstrukcija na razini države. Da, dobro sam rekao – radi se baš o opstrukciji. U prilog tome, uostalom, svjedoči i podatak da će BiH i drugu Novu godinu dočekati bez državnih institucija formiranih na rezultatima parlamentarnih izbora. Nema novog Vijeća ministara, nema svih ostalih institucija koje ga prate. A to, onda, znači, nema ni mogućnosti da se s bilo kim ozbiljnim u svijetu razgovara u ime i za interes države. Nema, potom, mogućnosti da se ozbiljno napreduje na putu evropskih integracija, da se otvori prostor svjetskom kapitalu bez kojeg nema ni bilo kakva razvoja – i sve u tom duhu.

Ni pol muke, međutim, da je po srijedi samo nemogućnost dogovora oko izgleda nove vlasti. Stvar je, hoću reći, puno ozbiljnija, a ciljevi perfidniji. Opstrukcionizam, pak, u uspostavi vlasti tek je jedan od instrumenata u njihovu ostvarenju. Čini se, primjerice, sve da se onemogući integriranje BiH u evropski politički i kulturni prostor. Ne daje se, recimo, zeleno svijetlo setu evropskih zakona, stopiraju se intervencije u ustavne odredbe kojima se diskriminira dio bh. državljana – i još štošta.

Ali, ni to nije najgore. Čitavu godinu BiH je izložena unakrsnoj paljbi. I svatko to čini na svoj način. Jedni bi, primjerice, pozivajući se na jednaka prava triju naroda, etničku teritorijalizaciju htjeli izdići na ravan ustavnog principa. Objašnjavajući pri tom kako je BiH jedino takva moguća. Drugima, opet, ni to nije dovoljno. Uprijet će oni, istina, u kola etničke teritorijalizacije pojašnjavajući kako je ona instrument osiguranja ravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda. I njegove zaštite od sve izraženijih tendencija da mu se potpuno izmijeni identitet. Pri tome, međutim, ne zaboravljaju dodati kako se o novoj ustavnoj etničkoj teritorijalizaciji raspravljati može samo kao o razgraničenju u jednom dijelu zemlje – onom na prostoru Federacije. A što je s drugim entitetom? Zar na njega pravo imaju samo jedni? I zar to pravo nije rezultat ratnog progona svih ostalih, onih koji neposredno prije ratne kataklizme činiše tamošnju većinu stanovništva? A ne! Na tu vrstu razgovora se, definitivno, ne dopušta niti pomisliti. Ratni plijen je, dakle, izdignut na ravan stečenog i svetog prava. A svaki pokušaj da se on nazove pravim imenom, i da se otvori razgovor o njemu, tumači se kao atak na narod i krunski dokaz za tezu kako je priča o zajedničkom životu u zajedničkoj državi najobičnija fatamorgana. I kako učiniti treba ono što je nemoguće izbjeći – mirno se razići. Kraj godine je, uostalom, dočekan tezom kako će se BiH, bilo nam krivo ili pravo, „raspasti jer ne postoji bazični konsenzus o mnogim važnim pitanjima“, i kako bi se to dogodilo i do sada da život BiH ne „produžava međunarodna zajednica koja joj daje infuziju“.

Ne miruju, budimo načisto, ni bošnjačke nacionalističke barabe. Dapače. Drugi dio godine iskoristili su kako bi uteg o vratu ove države učinile još nepodnošljivijim. Istina, bošnjački nacionalizam ne grmi iz centrala političkih partija. Ali, zato njime svakodnevno narod bosanski i hercegovački – muslimanski i bošnjački posebice – uz pomoć usamljenih jahača apokalipse, sluđuje vjerski poglavar Islamske zajednice. Na meti reisu silnom, istina, nisu samo etnički drugi, nego i ideološki drugi. Prisjetimo se, primjerice, žestine s kojom se obrušio na odluku ministra obrazovanja sarajevskog kantona da predmet Vjeronauka ne ulazi u opći uspjeh učenika. Ministra, koji je uspio preživjeti Srebrenicu, reis optuži da, budući ne može od Srebrenice napraviti Sarajevo, „hoće da od Sarajeva pravi Srebrenicu“. Prisjetimo se, potom, s kojom je žestinom, i istim povodom, održao lekciju predsjednici Helsinškog komiteta. Koju je, usput, „oprao“ i kao Srpkinju. Mi ćemo, poručio joj je, a ne ti koja „služiš onima koji mrze islam“, određivati „koja su to naša prava, a koja nisu“ i je li „odluka ministra ispravna ili neispravna“.

Javna polemika s Dodikom mu, međutim, sve više prirasta srcu. I sve jači je dojam kako reis preuzima ulogu koju je, ne tako davno, igrao prvi čovjek Stranke za BiH. Nedavno je, primjerice, od lidera islamskih zemalja zatražio da predsjednika RS-a “zbog širenja islamofobije, netolerancije i mržnje prema muslimanima i vrijednostima islama” proglase nepoželjnom osobom u tim zemljama. U momentu, pak, dok ovaj tekst nastaje čitam novu poruku Miletu. Dodik i njegovi mentori u Beogradu bi, prijeti reis, „trebalo da znaju da nas muslimana Bošnjaka na Balkanu ima oko deset miliona“ te da ćemo se boriti da  „našu državu BiH više nikad i niko ne osporava“. I ne samo to. Reisova borba, poruči nam, neće prestati sve dok se u BiH ne ustanovi „univerzalni princip ‘jedan čovjek – jedan glas’“. Što na sve to reći? Jednostavno, Dodik je u pravu – reisove javne poruke izlaze izvan okvira duhovnog autoriteta i vokabular su političkog lidera-nacionaliste.

Što nakon svega? Srećom, ova je godina iza nas. I definitivno je izgubljena. Ali, ako mi je dopušteno procjenjivati, nema razloga za slavlje ni u vezi s budućnosti. Bolje nam se ne piše ni u godini na dolasku. Naprotiv. U onoj što odlazi tračak nade za čovjeka je dolazio od najjače partije ljevice. Ako su, međutim, moje informacije točne – a bože daj da je drugačije – na posljednjem prednovogodišnjem pripetavanju pred nacionalistima je pokleknula i ona. Ili još konkretnije, prihvatila je, ako dobro razumjeh podtekst konferencije za novinstvo, uguravanje u nacionalne matrice. Pred kamerama će se, istina, i dalje tvrditi drugačije. Ali, fakti su neumoljivi. A fakti su u strukturi Vijeća ministara. SDP se, bude li tako, definitivno gubi kao stranka građanske provenijencije. I postaje, neka mi Svevišnji oprosti, dio jednog etničkog političkog ešalona. A, u tom slučaju sve bliže je raspletu i priča o BiH kao državi i kao društvu. Ili još konkretnije, u tom smo slučaju sve dalje od BiH kao društva, a sve bliže koegzistenciji triju etnodruštava. I ne samo to. U tom smo slučaju sve dalje od BiH kao države, a sve bliže uniji etničkih država.

Ostaje, na koncu, nejasno samo kakva budućnost očekuje one koji se nisu svrstali u etničke torove. Koji su plemenskim krvnim zrncima pretpostavili opredjeljenje da žive kao ljudi. Teorijski, dakako, s takvima su mogući različiti scenariji. Na raspolaganju im, primjerice, još uvijek ostaje mogućnost „opredjeljenja“, svrstavanja uz neke od „legalnih i legitimnih“. Moguće je, potom, da je posljednjim dogovorom „veličanstvenih“ za njih definitivno podvučena crta i sazrela odluka da svoju budućnost potraže tamo gdje im se jamči pravo na život kao i svima ostalima – bez obzira na boju kože, vrstu krvnih zrnaca ili način kako se, ako se, Bogu mole. Isključiti, na koncu, ne treba ni najradikalniji scenarij – da je najnovijom apsolutizacijom etničkoga „dara prevršila mjeru“ i otvorila vrata onome što bi svatko normalan mogao razumjeti. Da se, umjesto za riječi, hvatati počne za toljage.

Na izlasku iz ove teške i po svemu, za svijet i za nas ovdje, mučne godine napustila su nas dvojica ljudi koji su se bavili različitim poslovima, ali čije je djelovanje kao krajnju konsekvencu postavljalo činjenje Dobra, koje s materijalnim dobrima nije imalo baš puno veze. Njih su dvojica, skoro definitivno, imali nešto zajedničko: ugledni sarajevski liječnik koji je porodio hiljade majki bez obzira na njihov imovinski i društveni status, i dramski pisac i esejist koji je nakon raspada Čehoslovačke, zemlje koja ga je zatvarala, stao na čelo otpora, a onda postao predsjednik jednog njezinog dijela i učinio sve da ta zemlja postane prosperitetnom.

To zajedničko bila je briga za čovjeka.

Biografija akademika Srećka Šimića (Travnik, 1929.) je svjedočanstvo o tome kako je na ‘pogrešnom mjestu’ u ‘pogrešnim’ vremenima moguće biti pravi, iskonski čovjek. Uvijek ponosan na to što je antifašist, doktor je Šimić ispunio sve što čovjek njegovog zanimanja treba i može: zdravstvo na Balkanu, kao i mnoge druge grane, skoro redovno su patile od viška rodbinsko – klijentelističkih odnosa koji su često rezultirali velikim odlivom ljudi iz te branše izvan granica naše zemlje.

Doktor Srećko Šimić, ili  Srećo, kako ga je Sarajevo oduvijek zvalo, svoje je ginekološko znanje i umijeće sticao u Sarajevu, a onda ga dijelio i širio po svijetu (Ljubljana, Graz, Beč, Munchen, Hamburg, Kiel, Stockholm, London, Oxford), znajući onu premisu koja se često zaboravlja kad čovjek jednom zauvijek odluči napustiti zemlju u kojoj je rođen: da bi bio građanin svijeta, moraš imati svoju domovinu.

Domovina Sreće Šimića je bila Sarajevo, a on je izvan svoje akademske karijere imao nekoliko paralelnih života koji su ga ispunjavali dotle da je u prvom kontaktu s njim odmah bilo jasno da imate posla s apsolutno realiziranim čovjekom. Kad biste govorili s njim o knjigama, građevinarstvu, vinima ili klimi, uhvatila bi vas blaga nelagoda koliko je znanje koje imate u raznim oblastima nepotpuno i manjkavo u odnosu na njegovo, ali on svoje znanje nije nametao, niti se poput većine onih koji izigravaju mudrace u ovoj našoj duhovnoj kloaki, razmetao njime. Srećo Šimić je znao dijeliti, a kako i ne bi, jer je bio majstor onog apsolutnog čina dijeljenja, rođenja i  davanja i održavanja čina života na zemlji.

Njegova ozbiljnost u poslu i duhovitost van njega tvorili su ljudsku veličinu koju s ponosom možete zvati akademikom. Istina, ponekad bi znao “zavidjeti” onima koji se bave nekim drugim zanatima, osobito onima koji pišu.

Kad smo se zadnji put susreli, prije oko mjesec dana na Titovoj ulici, rekao je:

“Ih, vama je lako, vi uvijek možete uzeti pa gledati u neku različitu knjigu, meni je život prošao u gledanju ženama među noge.”

Danas, znamo da je takav, obziran, skroman, vrijedan, pametan i pun razumijevanja za ljudsku patnju mogao biti sve što poželi – ovako poredane, te osobine mogu biti idealne jednako i za pilota svemirskog broda i za umjetnika – ali je najvažnije da znamo da je Srećo Šimić bio Gospodin doktor. Nešto što se danas, u vremenu instant vrijednosti, ne sreće često i ne cijeni previše. On je bio naš, ako se to uopće tako smije kazivati, ali je bio duboko svoj.

Izgleda da je Srećo Šimić vrlo dobro znao šta ne treba raditi i zato je bio tako oprezan. Nije se htio puno petljati oko politike, jer je negdje duboko znao da ona na ovom tlu i u ovom zemanu ne može ništa dobro donijeti čovjeku koji zna svoj posao. Idući za svojim strastima on je završio svoj životni put na jednom od svojih zemaljskih puteva, putujući ka jugu, poput ptice koja traži ugodniju klimu da preživi zimske dane. Sve što mu možemo reći je hvala, a za slavu se ne treba brinuti baš kao što se ni on nije previše brinuo za svoju socijalnu legitimaciju i položaj u društvu. Takvi ljudi uvijek ostaju u sjećanjima.

Sve ovo mi pada na pamet dok svijet obilazi vijest o odlasku još jednog velikog čovjeka. Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, pisca i vizinonara koji je svoju literarnu karijeru podredio svome političkom djelovanju. Havel, dijete Praga, “Pražak” je bio Neko koga je voljela cijela nacija, bio je u zatvoru za vrijeme komunizma, bio je dramski pisac, ali bio je neki blagi čovjek. Nacija se identificirala s njim, a novinari su pratili svaki njegov korak. Havel je bio Neko za koga smo željeli da bude naš Predsjednik.

Havel je bio Čeh i bio je Pražanin, na isti način na koji je Srećo Šimić bio Sarajlija. Nenametljivo. Blago. A obojica su se bavili Dobrom.

Neka im je vječna hvala.

Za slavu, ionako, nisu marili.

Iza nas su još jedni izbori za hrvatski Sabor. Nije dvojbeno da je na njima građanima zapadnih susjeda podarena najuvjerljivija pobjeda lijevog političkog spektra od prvih izbora prije dvadesetak godina. Preko polovine mandata, na izbore izišloga biračkoga tijela, dobila je pobjednička koalicija. Doda li se tome još nekoliko postotaka onih koji se svrstaše uz Lesarove laburiste, najmlađu hrvatsku političku stranku, sve je jasno – ljevica je vlastitu košaricu ispunila s oko dvije trećine ukupnog broja saborskih mandata.

U vezi s posljednjim hrvatskim izborima bi se, dakako, postaviti moglo više pitanja. Neka od njih je, istina, uputnije izbjeći. Ali, na nekima, a tiču se BiH, nemoguće je ne zastati. Evidentna je, primjerice, promjena odnosa dviju frakcija ovdašnjega HDZ-a prema novoj stvarnosti zapadno od Dinare. Dojam je, naime, kako su se stubokom promijenili odnosi prema hrvatskoj ljevici. Političke filozofije, koje u njoj punih dvadeset godina prepoznavaše samog šejtana, odjednom od vlasti „kukuriku koalicije“ očekuju da bude snažna potpora bh. Hrvatima „da ostvare jednaka prava s drugim dvama narodima“. A prvi čovjek „zaštitnika bh. Hrvata“ poručuje kako je konačno došlo vrijeme da vode politiku tako da im je gotovo svejedno tko je na vlasti u Hrvatskoj. I kako zastupnici dijaspore s liste HDZ BiH trebaju zastupati interese Hrvata naše zemlje, a prestati s praksom funkcioniranja na način stranačkih poslušnika što je karakteriziralo vrijeme prethodna dva desetljeća.

Zanimljiva metamorfoza!? No, njome se, barem u ovom trenutku, ne kanimo baviti. Vratimo se, dakle, meritumu. Od tamošnjih izbornih slavljenika se, nakon obznanjene pobjede, redom moglo čuti kako će poštivati i suverenitet i teritorijalni integritet naše zemlje. Kako im je BiH i najvažniji vanjskopolitički partner i najvažniji susjed. I da će učiniti sve kako bi joj pomogli na unutarnjem europeiziranju i priključivanju zajednici evropskih naroda.

Ni osobno, dakako, ne očekujem ništa drugo. Jer, treba biti pošten, kod zapadnih nam susjeda vlast je osvojila politička grupacija koja u odnosu na BiH nije imala nikakvih rezervi. Hadezeovi su mediji, istina, u predizbornoj kampanji digli prašnu oko jedne izjave buduće hrvatske ministrice vanjskih poslova – da je, tobože, i ona evoluirala u odnosu na treći entitet, da u njemu vidi način ostvarivanja jednakopravnosti Hrvata i održivosti BiH i tome slično. Kad se, međutim, ta izjava pročita u izvornoj formi, ni nalik na protumačeno u Čovićevim biltenima. Ali, iskreno se nadam da je iz svega toga i gospođa ministrica izvukla pouku. I da im u budućnosti neće davati razloga za slična likovanje protiv vlastite države.

Iz hrvatskih se izbora, međutim, mogu izvući i određene pouke za BiH. U kontekstu ove analize zadržati se želim na tri detalja. Prvi je u vezi sa stopom izlaznosti na izbore građana BiH koji imaju hrvatsko državljanstvo. A među njima je, što jes’-jes’, preko devet desetina etničkih Hrvata. O čemu se, dakle, radi? Najjednostavnije, od preko 260.000 onih s pravom glasa u BiH mogućnost izlaska na izbore za hrvatski sabor iskoristilo je, ako dobro upamtih, svega 16.000 njih. Odnosno, svega 5-6 postotaka. A na onima od prije četiri godine ih je bilo skoro stotka – u tisućama dakako. Zašto ovaj put ostadoše kući? Iz Centrale „zaštitnika svega hrvatskoga“ pojašnjavaju kako je razlog u činjenici da su „Hrvati u BiH frustrirani svojim ustavnopravnim položajem u BiH“. Pa da, eto, zbog toga ignoriraše i izbore u „matičnoj“ domovini.

Ma nemojte. Zbog, zamislite, frustriranosti položajem u vlastitoj državi ignorira se i izbore u drugoj. U najmanju ruku – neozbiljno. Pustimo, međutim, hadezeovu demagogiju. No, pitanje i dalje ostaje. Što je, dakle, razlog tako vrtoglavom padu interesa za izbore koje se, gotovo pa redovito, pretpostavljalo onima od kojih ti zavisi vlastita budućnost? Rješenje s točnim odgovorom teško da itko drži u džepu. Teorijski, međutim, mogući su različiti scenariji. Moguće je, primjerice, da su se bh. Hrvati konačno umorili obećanjima koja im se, glasuju li na izborima za „zna se“, serviraju s onu stranu granice – kako će im time biti zajamčeno pravo na vlastiti identitet, kako će im „teći med i mlijeko“, kako će… i sam Bog zna što sve ne. Moguće je, ako je tako, da su bh. Hrvati, što bi bilo fantastično, doživjeli prosvjetljenje i odlučili okrenuti se oblikovanju vlastite sudbine u svojoj vlastitoj zemlji. A odluke o budućnosti svojih sunarodnika u susjednoj državi prepustiti njima samima. Moguće je – ali, u taj scenarij osobno ne vjerujem. Bojim se da su pravi odgovori ipak na drugim stranama.

Pouke iz hrvatskih izbora, ako je pameti, mogu izvući i politički lideri. Za one s političke ljevice jedna od njih je nesporna. Hrvatsko društvo je, najmanje prethodnih stotinu godina, sazrijevalo u istom povijesnom ambijentu kao i ovo naše, bosanskohercegovačko. A to, opet, znači da ovdje i tamo značajnih odstupanja ne može biti niti u strukturi biračkoga tijela. Ili još konkretnije, ako kod zapadnih nam susjeda ljevica može osvojiti tri petine svih glasova, nema niti jedan razlog da se sličan potencijal ne krije i u biračkom tijelu ove zemlje. Jedino smisleno pitanje može biti – zbog čega je on uspavan? I što treba činiti da bi ga se, po uzoru na Hrvatsku, već u prvoj slijedećoj prilici aktiviralo? To su, ali i njima slična, pitanja koja same sebi postavljati moraju sve opcije lijevog političkog spektra. Uz dodatak, dakako, da najveću obvezu na traganje za odgovorima na njih ima najjača politička partija ljevice – SDP. Hoće li, međutim, to i učiniti? Je li SDP na preuzimanje takve odgovornosti spreman? Ako se mene pita, nemam odgovora. Ali, odgovor će dati vrijeme – i to u godini koja je već na ulaznim vratima. A od njega bi, onda, u bitnom mogao ovisiti i ishod općinskih izbora.

Pouku bi, potom, iz hrvatskih izbora mogao izvući i SDP. Podsjetimo se, uostalom, detalja s tamošnje političke scene. U hrvatskom Saboru se, nezadovoljan odnosom ljevice prema hrvatskom radništvu, kao nezavisni zastupnik izdvojio jedan od članova Čačićeve političke partije. Gospodin Lesar. I ne samo to. Čovjek je formirao i političku stranku kojoj u programu stoji agresivnije nastupanje u ime i za interes depriviranih socijalnih slojeva hrvatskoga društva. I što se dogodilo? Mimo svih predviđanja Lesar je, za samo godinu dana, izrastao u jednu od najutjecajnijih političkih partija. A to se, onda, na izborima i materijaliziralo. U državnom parlamentu vrijednosti njegove partije promovirati će čak šest zastupnika.

Što se, zapravo, tamo dogodilo? Po mojem viđenju, ono što je logično bilo i očekivati. Milanovićev SDP se, očito, slijedeći primjer nekolicine evropskih socijaldemokrata, odlučio na pomjeranje prema političkom centru. To je, dakako, donijelo neke od glasova birača s kojima ova stranka ranije nije mogla računati. Ali, time je i izgubljen dio njezina političkog identiteta. Ili još konkretnije, jedan dio socijalno depriviranih slojeva ju je prestao doživljavati strankom kojoj može vjerovati. I gotovo molećivo je očekivao ponudu u kojoj bi prepoznao barem tračak nade za sebe. A ona je došla od Lesara i Hrvatskih laburista. I podržana je na najizravniji mogući način – na izborima.

Hrvatsko iskustvo bi, ako ima pameti, moglo biti poučno i za ovdašnji SDP. Jer, tko kaže da se, koliko sutra, neki Lesar i laburisti ne mogu pojaviti i ovdje. I da mu, razočarani sve manje prepoznatljivijim lijevim političkim sustavom vrijednosti onih kojima su vjerovali, ne okrenu leđa. I pogled ne upru u novu nadu.

Divlji kapitalizam nije sloboda, niti je bogaćenje ograničenog broja pojedinaca i “porodica” put u civilno društvo. Kad se shvati da je to kriminal, počinje faza izlaska iz tranzicijske močvare.

Vrijeme u kojem su se ‘poklopili’ parlamentarni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj podsjetili su na jedan događaj od prijedvadesetak godina. U ljubljanskoj “Mladini”, jednom od najvažnijih glasila demokratskih promjena Zapadnog Balkana,  pokojni kolega Ivo Štandeker, kao odgovor na Miloševićeve mitinge, izazivanje klanja tezom da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, objavio je nešto drugačiju kartu tadašnje Jugoslavije. Na njoj su bile ucrtane granice Zapadne i Istočne Jugoslavije. U Zapadnu su spadale Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, a u Istočnu ostatak tadašnje SFRJ. Ispod karte je stajalo napisano pitanje: “Da li biste voljeli živjeti u ovakvoj državi?”

Danas, više od dvije decenije nakon toga, stvari su se odigrale bitno drugačije. Na istovremenim izborima za državni Parlament u Hrvatskoj i Sloveniji su, moglo bi se reći, u oba slučaja pobijedile progresivne snage: u Hrvatskoj je koalicija “Kukuriku” predvođena SDP-om osvojila 80 od 151 poslaničkog mjesta i tako stekla pravo da formira Vladu za naredne četiri godine.

Janković: mali Berlusconi ili veliki vizionar

U Sloveniji je, također, nominalno pobijedila stranka lijevog centra, Lista Zorana Jankovića – Pozitivna Slovenija, stara tek mjesec dana, koja će u državnom Parlamentu imati 28 od ukupno 90 poslaničkih mjesta. Unatoč očekivanjima da će u jedinoj članici Evropske unije od država bivše Jugoslavije pobijediti SDS, partija konzervativca Janeza Janše, birači koji su u velikom procentu (65%) izašli na izbore, dali su povjerenje čovjeku koji je imigrant, koji je stvorio jedan od najvećih slovenačkih brendova “Mercator”, i koji je po svom habitusu puno više poslovan čovjek nego “klasičan” političar.

Dobri poznavaoci prilika u Sloveniji reći će da je to, ipak, konzervativan izbor jer je, u krajnjoj varijanti, izabran tajkun: “najveći od svih mešetara među nama”. U svakom slučaju, za građane izgleda bolje da se vlast promijeni i da moćni ljubljanski gradonačelnik zamijeni Janšu koji je, u osnovi, jahao na mitu o nacionalnoj suverenosti, a s druge strane je učestvovao u tranzicijskim aferama kupoprodaje oružja, polulegalne privatizacije i kadrovskog revanšizma.

U Hrvatskoj je dosadašnja HDZ-ova vlast izgubila iz sličnih razloga: ljudi su pritisnuti općom krizom i lošim životom, nakon velikih finansijskih afera obavljanih pod maskom dobrobiti za nacionalnu stvar, polako počeli shvaćati da divlji kapitalizam nije sloboda a da bogaćenje ratnih dobitnika i stvaranje oligarhija neminovno vodi nazad, u neku vrstu feudalnog društva. Zlatni mit o suverenosti je poklekao pred svakodnevnicom, nezaposlenošću, kreditima, ovisnošću o međunarodnim novcima. U tom smislu odlazak bivšeg premijera Sanadera u zatvor bio je znak da stranka koja sebe voli hvaliti da je osamostalila Hrvatsku mora otići.

Ne volim crveno

U tom svjetlu valja pogledati i mizerni postotak izlaznosti bosanskohercegovačkih Hrvata sa pravom glasa na izbore za Hrvatski sabor: bilo bi dobro da je istina ono što nam pojedinci pokušavaju objasniti da se desilo, a to je da je ovdašnje biračko tijelo “omudrilo” i da bosanskohercegovački Hrvati ovim neizlaskom žele pokazati da svoju sudbinu žele odlučivati u Mostaru ili Sarajevu. To je samo jedan dio priče.

Drugi se krije u činjenici da je hadezeovska opcija, u dobroj mjeri narasla iz zapadnohercegovačkih glava i ruku, naprosto u toj mjeri kriminalizirana da uz nju više nisu mogli stati ni njeni najgorljivji zagovornici u bliskoj prošlosti. S druge strane birači iz Zapadne Hercegovine po tradiciji ne mogu izabrati opciju koju predvodi SDP, jer ih crveno prosto podsjeća na komunističku prošlost. Dakle, po njih je dobro da nisu izašli jer time stvaraju kakvu-takvu poziciju za približavanje novoj vlasti. Ono što će se morati dogoditi jeste da prestanu producirati “najnovije” HDZ-ove i pokušaju okupiti zdrave snage u političku struju koja će se više baviti socijalnom stranom društva, a manje jeftinim nacionalizmom.

Vesna vs. Rojs

Koalicija Kukuriku je, recimo to otvoreno, građansko-privredna opcija, sastavljena od zagrebačkih menadžera, odvjetnika, profesora, istarskih poduzetnika ili varaždinskih gospodarstvenika. Njihovi favoriti nisu autoprevoznici iz Posušja ili ekonomisti iz Gruda, i moglo bi se reći da se te dvije opcije suštinski preziru: to bi, sasvim  sigurno, mogao biti jedan od razloga neizlaska bosanskohercegovačkih Hrvata na ove izbore. Ako stvar pogledamo šire, Bosni i Hercegovini se slična stvar dogodila na prošlim izborima, relativnu većinu je odnio SDP, ali zbog kompliciranosti implementacije izbornih rezultata, svoje samoživosti i u ime kompromisa u stvaranju koalicija, ta stranka to nije  uspjela kapitalizirati. Danas je, osim možda jednog ili dva kadrovska izuzetka, skoro jednako nepopularna kao i nacionalne grupacije koje su prije nje bile na vlasti.

Cijela stvar se, dakle, svodi na krajnju konsekvencu u kojoj se pred građanina postavlja u osnovi jednostavan izbor: glasati za kriminogene strulkture koje tvrde da rade za nacionalni interes, ili za nekoga ko je u politici nov, ali nema uprljanu prošlost i nepristojno debeo novčanik.

Dobar dio Slovenije i Hrvatske pokazuje da je shvatio taj, u osnovi prvi moment izlaska iz tranzicije.

„… Da bi čovjek koji ima izvjestan talenat izvršio, zahvaljujući tom talentu, veliki uticaj na tok događaja, potrebno je da postoje dva uslova. Prvo, njegov talenat treba da ga učini prikladnijim od drugih za društvene potrebe te epohe. Drugo, postojeći društveni poredak ne smije preprečavati put ličnosti koja ima datu osobinu, potrebnu i korisnu upravo u to vrijeme“ – G.V. Plehanov, K pitanju o ulozi ličnosti u historiji.

Prisjećam se „pradavnih“ vremena pop/rock muzike početka šezdesetih godina kada se noćima slušao Radio Luxembourg, predmet tada našeg najvećeg interesovanja, i kada su se direktno sa radija „skidale stvari“ na akustične gitare, na kojima su se malo potom počeli pojavljivati i prvi magneti. U tim godinama voziti bicikl, rolšue, a zimi sličure, ili se sankati Dalmatinskom ulicom je bio sasvim društveno opravdan razlog da se zaradi pendrek preko leđa ili po slabinama. Društveni poredak u tim vremenima je, nerado i sa zakašnjenjem od nekoliko godina, ipak prihvatao takve aktivnosti mladih ljudi.

Prve aktuelno popularne ploče „singlice“ i prve male LP ploče su stizale do nas raznim putevima. Gdje slušati po prvi put najnovije „stvari“ po sto puta, ako se društvu sviđa? Društveni zadatak je riješio Enver Hadžiomerspahić koji je sa komšijom i prijateljem Fićom (Irfan Čalo) uredio šupu u podrumu njihove stambene zgrade. To je bio prvi nepotrebni, nelegalni, divlji, te po svojoj naravi vaspitno štetni… „disco“ u gradu, koji je kao takav ubrzo i zatvoren.

Ali avaj, avaj, po društveni poredak, pojavljuju se domaće muzičke grupe, a potom se pojavljuju Animalsi i Eric Burdon sa „Baby, Let Me Follow You Down“ i malo potom „House Of The Rising Sun“ koji su bili potpuna muzička revolucija.

Društveni zadatak ponovo rješava Enjo, koji sa Reufom Koluderom, dobiva  prostor u Radićevoj, u kojem se okupljaju poštovaoci pop/rock scene i u kojem nastaju neke od prvih pop-rock grupa u gradu. Davorin Popović već pjeva ali i svestrano igra „sve živo“, na asfaltu FIS-a, posebno košarku.

Grad Sarajevo sa zakašnjenjem prepoznaje potrebu za savremenom sportskom  i sajamskom dvoranom i počinje da gradi KSC Skenderiju. Košarkaši Mlade Bosne sa asfalta u FIS-u ulaze u Prvu saveznu ligu 1968. godine, ali zbog nedostatka dvorane sa parketom, odmah iz nje i ispadaju.

Tri utakmice su igrali u dvorani milicije na Vracama, a ostale u Zenici(!?). Po sjećanju advokata Nedima Dobojlića, sastav je bio: Popović, Milavić, Soče, Vuković, Bajrović G., Tolj, Skakić, Dobojlić, Burazerović, Spasitelj (nadimak), Rambeštajn… Trener je bio Lidumil Alikalfić.

Enjo i Reuf pišu elaborat o opravdanosti ustupanja jednog objekta KSC Skenderije u izgradnji mladima, pozivajući se na primjer Doma mladih „Sunce“ u Beogradu. Skupljaju naše potpise kao prilog elaboratu i započinju borbu za mjesto mladih marginalaca pod našim zubatim suncem.

Dom mladih se svečano otvara na Novu 1969. godinu, a Enju imenuju za direktora sa 23 godine „mladosti“.  Sportisti dobivaju dvorane, privrednici sajamske dvorane, a mladi mjesto u kojem je eksplodirao nakupljeni kulturni potencijal. Igranke, muzičke i književne večeri, pop i rock sastavi, likovni i poetski maratoni… grad Sarajevo lansiraju na vrh kulturne i sportske scene bivše države Jugoslavije. Već 1970. godine, u Prvu saveznu ligu u košarci ulaze KK Bosna i KK Željezničar u koji se utopila KK Mlada Bosna.

Naredne dvije decenije se mogu opisati kao „periklovo doba“ (Perikle, najveći graditelj antičke Atine) sporta i kulture u Sarajevu, od značaja za čitavu Bosnu i Hercegovinu ali i bivšu državu Jugoslaviju.

Odmah nakon dobivanja organizacije XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1979 u Atini) odgovorni u Gradu i BiH kreću u potragu za potrebnim tzv. kadrovima, čije „vještine i talenti ih čine prikladnim za društvene potrebe te epohe“ (isto). Tako  Envera Hadžiomerspahića – Enju, imenuju za direktora spektakla otvaranja i zatvaranja (ili tako nečega sličnog) XIV ZOI ‘84 u Sarajevu, po ocjenama svjetskih analitičara, najboljih do tada organiziranih zimskih igara.

U vremenu ratne agresije susjednih zemalja na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, koju su označili etnički pogromi, masovni zločini…, u vremenu najveće tragedije i pogibije građana Sarajeva (1992/95) u čitavoj historiji grada, bez struje, vode, plina…, u vremenu u kojem su građani historijski najtolerantnijeg grada u Evropi uništavani zbog te velike civilizacijske baštine, jedini mogući i raspoloživi odgovor je mogao biti – kultura.

U Gradu, pod granatama, teatrom odgovaraju Dubravko Bibanović i Safet Plakalo koji pokreću Sarajevski ratni teatar – SARTR, uz inž. Đorđa Mačkića koji je kao direktor Pozorišta mladih povjerio SARTR-u zgradu ovoga teatra, reditelja Gradimira Gojera i aktere predstave Sklonište, glumce Zorana Bečića, Miodraga Trifunova, Jasnu Diklić, Nebojšu Veljovića, Irenu Mulamuhić, Senada Bašića, Aliju Aljovića, Branka Ličena, Nisvetu Omerbašić, scenografa i kostimografa Slobodana Bobu Peršića koji ja dizajnirao i danas aktuelni znak SARTR-a, te na jednom ”hamer” papiru rukom ispisao plakat za premijeru predstave (danas eksponat stalne postavke ”Sarajevo pod opsadom” u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine). Ostalo je zabilježeno u knjigama utisaka nakon izvedenih 97 predstava u opkoljenom Sarajevu do ljeta 1994. godine: „Hvala umjetnicima što su nam pomogli da ne poludimo. Hvala umjetnicima što su nam sačuvali ponos i dostojanstvo…“-  zapisivali su zahvalni građani.

U izbjeglištvu, u Italiji, Enver Hadžiomerspahić pokreće projekat Ars Aevi (latin. umjetnost epohe) i prikuplja svjetski značajnu kolekciju djela savremenih umjetnika, kao odgovor na opsadu grada. Projekat je jedinstven i po tome što posjeduje pretpostavke dugoročnog uvećavanja zbirke, novim doniranim djelima. Enver Hadžiomerspahić  je ponovo na najbolji način  izrazio društvenu potrebu svoga vremena, a da li postoji danas potreban ambijent za ispunjavanje drugog uslova, da društveni poredak ne smije da bude prepreka realiziranju te društvene potrebe, ostaje da vidimo.

Budžetski finansirane institucije kulture i manifestacije elitne  i populističke kulture odnose iz budžeta i drugih izvora ogromna sredstva svake godine. Istovremeno, budžetski finansirane navedene institucije i manifestacije nisu na putu da se samofinansiraju u dogledno vrijeme. One takođe nisu u stanju da stvore kulturni proizvod koji bi se potom mogao prodati nekome u regionu ili Evropi i time nešto zaradilo i obezbjedilo koju dnevnicu kulturnim radnicima.

Postojeće institucije i manifestacije to nisu u stanju učiniti, jer im to naprosto i nije zadatak, niti ideja postojanja. Kulturna politika koja nije u stanju da stvori ambijent za stvaranje kulturnih djela nije vrijedna pažnje. Imperativ je  iniciranje konkretnih projekata za olakšavanje saradnje, gdje je saradnja turizma i kulture ključ navedene rekonstrukcije.
Industrija kulture u svijetu, sada je sasvim izvjesno, je jedna od industrija koja će u narednim decenijama  pratiti rast  industrije turizma.

Industrije muzike i filma, a u posljednje vrijeme i muzeologija i festivali su u tom pogledu otišli dalje od ostalih i njihovi pojedini proizvodi se u mnogim zemljama smatraju vrhunskim nacionalnim interesom, koji donose ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.

Posmatrano iz aspekta industrije turizma, koja iako zakržljala i nedovoljno razvijena, ipak postoji u  BiH, industrija kulture slobodno se može reći i ne postoji. Drugim riječima rečeno, postoji kakva takva politika kulture, ali nema industrije kulture, a istovremeno postoji industrija turizma ali nema politike turizma.

Poruka djelatnika u turizmu je: nismo povezani; ne radimo skupa; turizam je proizvod koji se treba razvijati, a kultura je ključ tog proizvoda.

Grad Sarajevo će dobiti zgradu u kojoj će biti smještena svjetski značajna kolekcija savremene umjetnosti!

Daj bože, kćeri, ali domaći instalirani izvođači zločestih radova vrve okolo naših kuća. Da ne postoji dobra volja, sedamnaest godina nakon ratnog završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i ratne opsade Sarajeva, vidljivo je po stanju Muzeja historije Bosne i Hercegovine koji zjapi bez atraktivnih postavki sa granatiranom fasadom između sjajnih zdanja Importane centra, hotela Holiday Inn, ALTA shoping centra, Američke ambasade… Ako je u cijenu uređenja gradskog zemljišta prilikom gradnje Bosmalovog objekta ukalkuliran i dio cijene izgradnje mosta preko Miljacke zašto po istom principu, prilikom izgradnje okolnih  zdanja,  nije ušla i obnova barem fasade Muzeja historije Bosne i Hercegovine. Institucije kulture su na izdisaju, muzeji se zatvaraju…  Grad koji je dopustio nakon tzv. reintegracije, završnu devastaciju Spomen parka Vrace, spomenik žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata i koji nema spomen obilježje žtvama fašističkog terora iz posljednjeg rata, ima historijsku šansu da se iskupi stvaranjem uslova za izlaganje svjetski značajne kolekcije, donirane kao odgovor umjetnika svijeta na opsadu Sarajeva.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu je nastavljena drugim sredstvima. Privreda je uništena, država je politički razbijena, građani su poniženi nezasluženim siromaštvom, rijetki sportski uspjesi i poneka adekvatna presuda iz Haga i Državnog suda BiH su slaba utjeha.
Do sada.

Jedan od moćnih odgovora je ponovo –jedinstvena  kultura i jedinstvena kulturna baština ali kao kulturni proizvodi.

Ako grad Sarajevo i postojeći društveni poredak, u ovom historijskom trenutku, budu prepreka kulturnom odgovoru epohe, kojem je projekat Ars Aevi, sada je to sasvim izvjesno, paradigma, biće kažnjeni najtežom kaznom, negativnim historijskim pamćenjem. Ono što je historija utvrdila kao pravilo, jeste da će njihovo nečinjenje tumačiti kao njihov nedobronamjeran akt i da će se (historija) potruditi da njihovu odgovornost personalizira i historijski zapamti u negativnom smislu. Enver Hadžiomerspahić i umjetnici svijeta koji su donirali svoja najvrijednija djela su već ušli u kulturnu historiju Sarajeva.

Vrata pamćenja pozitivnog djelovanja su zauvijek širom otvorena za sve dobronamjerne.